Ne
biti na (visokoj) političkoj dužnosti ima svojih prednosti. Kad (više) nisi
neka velika njuška ne moraš se više truditi kako bi se svima dopao. Dokaz ovoj
tvrdnji je ex predsjednik Josipović koji si sada može priuštiti bacanje drvlja
i kamenja na prosvijednike ispred Savske 66, i to naravno radi. Čini mi se, s velikim zadovoljstvom.
Naravno, i opet se nekome pokušava
dopasti. No ovaj put je priča namijenjena „biranom“ društvu od kojega pak
očekuje glasove. Budući da je nerealno očekivati glasove od neistomišljenika
logično je da bivši predsjednik oko sebe okuplja ljude sličnog
svjetonazora, što je i njegovo, a i
njihovo pravo.
Ali, isto tako pravo na iskazivanje
svog nezadovoljstva i neslaganja s raznim kvarnostima hrvatskog društva imaju
i svi ostali građani Republike Hrvatske. Hrvatski branitelji su pak dio društva
kojemu to pravo na negodovanje nikako i ničim ne smije biti ograničeno. To su
ljudi koji su ugradili svoje najbolje
godine, zdravlje, pa čak i dijelove tijela u temelje ove Države. Ta država,
dakle svi mi, za koju su branitelji krvarili i ginuli dužna je ne samo materijalno
skrbiti o njima, već bi svakako morali uvažavati i njihovo mišljenje. Da, to se
odnosi i na ministra branitelja čija je moralna obveza podnijeti ostavku jer nema povjerenje onih
koje bi trebao zastupati.
Međutim, kako nam je svima dobro
poznato, rečeni ministar to već dugo vremena odbija, a branitelji mirno
prosvjeduju ispred njegova ureda. Nisu nasilni, nisu glasni, ne ometaju promet,
kada prolazite Savskom ulicom oni su gotovo neprimjetni…
S druge pak strane, mnogo manji
brojem ali puno glasniji „antiprosvijednici“ žele nas osloboditi „terora“ „šatoraša“.
Velika je vjerojatnost da ova skupina ima svoje zaleđe među aktualnim
vlastodršcima, a neprikosnovena je istina kako se udruge koje stoje iza tzv. antiprosvijednika
futraju iz državnog proračuna koji za razne nevladine i ine udruge izdvaja tek
nešto manje nego za branitelje!!!
Riječ šatoraši stavio sam pod
navodnike jer je to naziv kojim se branitelje želi poniziti. Siguran sam da kada bi bilo po slobodnoj volji
autora imena „šatoraši“ oni bi radije upotrijebili riječ šatorđije jer je to
bliže njihovom vokabularu.
Na kraju pokušajmo sve ovo sažeti: Na
jednoj strani zaslužni građani mirno negoduju, i zahtijevaju PROMJENE. S druge
strane malobrojna grupa prostačkog vokabulara nudi nam „OSLOBOĐENJE“ od tzv.
terora kojemu smo navodno izloženi od strane , kako ih oni zovu, šatoraša. Već
dvije subote smo vidjeli kako do nereda dolazi isključivo kada na „pozornicu“
nastupe „osloboditelji“, a ostale dane „teror“ je neprimjetljiv i podnošljiv.
Dakle više je nego jasno tko su TERORAŠI.
Čak i kada ne bismo znali kakvu nam
vrstu oslobođenja nude teroraši, moramo se prisjetiti povijesti koja nas uči
kako smo nakon jednog davnog „OSLOBOĐENJA“ ostali krvavih gaća, i pometenih
tavana. Tko ima uši neka čuje.
Stjepan Kos
