Plin u 2015. godini dobivaju stanovnici ovih ulica. Popust je 30%

http://www.vecernji.hr/moj-kvart/plin-u-2015-godini-dobivaju-stanovnici-ovih-90-ak-gradskih-ulica-popust-je-30-991997

ZIMSKO PREDVEČERJE

         Iako nas je snijeg podsjetio kako se  još uvijek nalazimo u vladavini zime, njeni  dani su ipak odbrojeni. Polovica zime je za nama, pa iako nam ona sada pokazuje zube krećemo se prema neumitnom rađanju novog proljeća.

         Ovih pet – šest sličica kao istrgnute isječke vremena koje je nepovratno prošlo, dijelim s vama slaveći tako ljepotu Kreacije kojom nas je njezin Autor tako bogato obdario…

Zimski ugođaj na križanju Demerske i Srednjeg putica

Kao u bajci...

Vrt pod snijegom

Lijeska bogato okićena resama najvljuje plodnu godinu

Još jedan prekrasan smiraj dana

ZAŠTO SMO PODIJELJENI?

         Predsjednička utrka bila je neizvjesna do samog kraja , i sada kada znamo rezultat možemo mirnije proanalizirati što smo dobili odnosno izgubili pobjedom tzv. desne opcije.

         Moj bivši radni kolega, koji je na svojim leđima osjetio tiraniju političkih elita nad hrvatskim narodom rekao je: „isti ku..c, u svakom smo slučaju naje...i“. Nažalost sa gledišta malog čovjeka ovo je točno do bola, ali ipak stvari treba sagledati u barem malo širem kontekstu.

         Pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović jest toliko tijesna da su je gubitnici raznim kvazipravnim smicalicama čak pokušali dovesti u pitanje. Međutim ono najbitnije što nam ta tjesnoća pobjede prikazuje je duboka podjela hrvatskih građana na dva suprotstavljena tabora. Žalosna je činjenica da danas u eri brzog protoka informacija mnogi zagrižnjeno brane svoj „tabor“, a da pritom uopće ne znaju ili odbijaju znati kako je uopće došlo do današnje žalosne polarizacije hrvatskog društva. Zato pokušajmo što je moguće jednostavnijim riječima progovoriti o tome kako smo došli do današnjih naizgled nepremostivih razlika između dva suprotstavljena tabora. Molim sve čitatelje posebice one mlađe, i one nenavikle na čitanje da mi učine radost i pročitaju ovaj članak do kraja, jer iako ovdje jamačno ne otkrivam nikakvu toplu vodu možda ipak ponekome barem malo razbistrim        ovu kaljužu, a pokojoj zabludjeloj ovčici otvorim oči!

         Kao i svaki drugi sukob,  hrvatska podjela ima svoju dugu i mučnu povijest, a povijest naše podjele ne samo da je duga i mučna, već je i natopljena krvlju stotina tisuća hrvatskih građana. Osim toga, ta je povijest prikraćena za jednu pravu i nepristranu istinu, a koja je desetljećima iskrivljavana i prilagođavana trenutnim potrebama. Ta nas neizrečena ISTINA zato  danas drži zarobljene u prošlosti, a njome ćemo se biti prisiljeni baviti sve dotle dok ne bude gromoglasno izrečena i prihvaćena.

UMNOŽAVANJE  ŽRTAVA

            Oduvijek su bogati siromašnima „krojili gaće“, a velike i bogate države podčinjavale i na svaki način upravljale malim narodima o čemu svjedoči duga povijest Hrvata kao naroda koji je vjekovima bio gažen i podčinjavan, te prikraćivan u svojem naravnom pravu na samostojnost i državnost. U toj vjekovnoj težnji za samostalnošću bilo je nažalost i zastranjenja, kada je u prevelikoj težnji za vlastitom državom gdjekad  bivala izabrana i kriva strana.

            Nažalost direktne posljedice jednog takvog krivog izbora trpimo i danas, a krivnju još i dodatno umnožavaju i iskrivljavaju na temelju povijesti koju je kao pobjednik pisao jedan totalitarni režim izrastao iz krvi i terora. Teško se je danas boriti protiv tisuća tomova napisanih u svrhu glorificiranja Brozovog režima, dok se o žrtvama toga istog režima u Hrvatskoj  počelo značajnije pisati i javno govoriti tek  devedesetih godina prošlog stoljeća.

            Kao što ste već shvatili ovdje govorim o događajima iz drugog svjetskog rata odnosno o svrstavanju ondašnje Nezavisne države Hrvatske  uz fašističku Njemačku. Kakav je bio ishod ove žalosne epizode hrvatske povijesti svima je uglavnom poznato ili je barem poznata ona strana priče  napisana pod i za vrijeme Tita. Prava istina je mnogo kompleksnija, a tome u prilog idu i novija povijesna istraživanja.

            Najveći kamen spoticanja naime nije sam karakter Pavelićevog režima već višestruko umnožavanje njegovih žrtava. Najbolji primjer za napuhivanje broja žrtava je logor Jasenovac u kojemu je po tvrdnjama jugoslavensko-srpske historiografije stradalo preko 7oo tisuća žrtava. Novija istraživanja su dokazala kako je ta brojka ne utemeljena te joj u najmanju ruku treba obrisati jednu nulu! Neovisna istraživanja prije nisu smjela biti obavljana, a stoput izrečena laž postala je istinom, osobito za hrvatske građane srpskog porijekla koje se time u stvari uvijek plašilo i željelo držati podložnima Srbiji. Navodno su pedesetih godina u Jasenovcu započeta iskapanja čiju obustavu je osobno naredio sam Broz znajući da će u protivnom istina izaći na vidjelo. Osobno mogu posvjedočiti da sam na nekim spiskovima jasenovačkih žrtava našao imena na drugom mjestu stradalih Demeraca, a koji su pokopani na groblju Lučko!

            Laži iz tog vremena mogli bi dugo nabrajati ali to prelazi okvire jednog blogerskog posta, recimo tek da je i početak tzv. ustanka u Srbu laž, jer se tog dana ustvari dogodio pokolj nevinih Hrvata koji su se vraćali s hodočašća.

ŽRTVE  PARTIZANA

            Dok su žrtve ustaškog režima višestruko uvećavane, žrtve kako četnika tako i partizana su minorizirane, prešućivane, a dugo vremena njihova bespravna i besprizorna egzekucija čak je bila slavljena kao pravedna odmazda. Ovdje najviše želim istaći  žrtve  s kraja 2. svjetskog rata te poraća, jer je to vrijeme kada je njihov broj bio najveći .

            Dakle kao što je opće poznato, po okončanju ratnih sukoba poražene hrvatske snage praćene velikim brojem civila pokušale su se povući prema zapadu. Nažalost to je tek rijetkima pošlo za rukom, za što su bili  presudili britanski interesi poradi kojih  su zbjegovi razoružanih ustaških i domobranskih postrojbi zajedno s civilima koji su željeli izbjeći od neizvjesne budućnosti pod „narodnom“ vlašću predani na milost ili bolje reći nemilost Brozovih partizana. Tada je na Blajburškom polju započela jedna od najkrvavijih epizoda u povijesti hrvatskog naroda tijekom koje je na najstrašnije i najokrutnije načine, bez suđenja i bez propitivanja krivnje, pobijeno oko 200 tisuća Hrvata – muškaraca, žena i djece. Njihova su tijela pokopana po kraškim jamama, rudnicima, streljačkim rovovima, neobilježenim grobovima i drugim nepriličnim mjestima diljem Slovenije, Hrvatske i šire.

            O ovim se strahotama nije smjelo  javno govoriti, a čak se i u privatnim razgovorima o ovome govorilo šapatom i samo pred biranim društvom. O strahotama križnih puteva čak su i njihovi preživjeli sudionici nerado govorili, a opširnija se svjedočanstva mogu čuti tek nakon 1990. godine.

            Spominjući se žrtava partizana ne smijemo smetnuti s uma jedan drugi negativni aspekt njihova „djelovanja“. Riječ je naravno o privatnoj imovini, bolje rečeno o bezočnoj otimačini prilikom koje su mnogi stanovi osobito oni na istaknutijim mjestima preko noći promijenili stanare. Ne ulazeći u dublju analizu recimo ovdje tek kako je mnoge bivše stanare elitnih stanova u hrvatskim gradovima „pojeo“ mrak, a useljavanjem „predstavnika naroda“ u te iste stanove promijenjena je struktura stanovništva, a kojoj i danas svjedočimo na temelju izbornih rezultata.

            Osim masovnih pokolja koje danas svodimo pod zajedničke nazivnike Bleiburga i Križnih puteva, u poraću su počinjeni još mnogi drugi zločini  čije dokaze ne trebamo daleko tražiti. Na ovome blogu je već objavljeno opširno štivo o nevinim žrtvama poklanim u Krčelićevom štaglju (link), a isto tako sam pisao i o okolnostima „nestanka“ mog rođaka Franje Čakanića (link).

JUGA – TUGA

            Zasnovana na ovako krvavim temeljima prethodna država vremenom se transformirala u (samo) donekle podnošljivi  poredak. Kada kažem donekle, mislim pod time na neke slobode koje smo si, osobito u zadnjoj trećini egzistencije Brozove Jugoslavije, mogli „priuštiti“: ako niste bili deklarirani protivnik režima mogli ste slobodno putovati po svijetu, bio je dopušteno posjedovati određenu privatnu imovinu, u poduzećima je postojao nekakav oblik samouprave itd.

            Inače, Jugoslavija je politički bila duboko u jedoumlju čiji ideolog i „vođa revolucije“ je putem komunističke partije (kasnije savez komunista)  do pred duboku starost čvrsto držao sve konce u rukama. Kao pragmatični političar, zasigurno pod pritiskom britanskih interesa, dopuštao je da pod krinkom bratstva i jedinstava Srbi dominiraju u gotovo cijeloj državi. Ovo je posebno bilo izraženo u Hrvatskoj gdje je jedan značajan dio autohtonog srpskog stanovništva bio privilegiran u vojsci, policiji, državnoj upravi i drugdje. U rečenim službama njihov broj je uvijek bio nerazmjeran postotku njihova udjela u broju stanovnika, a ako bi  netko slučajno usudio prigovoriti odmah se pozivalo na ustaštvo i ustaške zločine. Privilegijama i potajnom indoktrinacijom velikosrpskim idejama, a koja je uvijek umotavana u floskulu o bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda, hrvatski Srbi namjerno su i planirano odnarođivani od Hrvatske kao njihove jedine domovine što je i jedan od glavnih uzroka kasnijih krvavih događanja.

            Kako bi jedan ovakav totalitarni sustav funkcionirao morao si je osigurati i podršku makar i samo dijela naroda koji su bili u podčinjenijem položaju. Za tu su svrhu korišteni povodljiviji Hrvati čija se lojalnost dodatno nagrađivala položajima i privilegijama. Osim toga razrađen je i sustav indoktrinacije idejama i smjernicama režima umotanima u odanost domovini i slično, što je posebno primjenjivano u tzv. Jugoslavenskoj narodnoj armiji, u kojoj je politička nastava bila obavezan predmet, a svako mišljenje različito od režimskog bivalo je kažnjavano. Ne moram reći kako je takav način usađivanja mišljenja bio čak i profesionaliziram po režimskim psiholozima i srodnim stručnjacima. Stoga kada danas nailazimo na neke teško razumljive ideološke stanove kod ponekih pripadnika generacija koje su rođene od početka pedesetih pa do potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća, onda se zasigurno radi o perfidnoj psihološko-političkoj indoktrinaciji kojoj su bili izloženi u tzv. JNA.

            Osim vojske, poredak je čuvala i  moćna milicija koja je, iako sastavljena po već prije spomenutom nacionalnom ključu, ipak prilično solidno obavljala svoj posao u suzbijanju i prevenciji raznih vrsta kriminaliteta. Ne moram posebno napominjati kako je milicija svim raspoloživim sredstvima uključujući i premlaćivanja „čuvala“ idejne tekovine „socijalističkog i samoupravnog“ poretka. O surovosti jugomilicije prema neistomišljenicima svjedoče mnogi  disidenti iz tog vremena, a neki od njih su  o tome napisali knjige.

            Osim svih ovdje već spomenutih načina čuvanja jugorežima, obavještajne službe  svakako su  bile najmoćniji „stup“ sustava. Njima je bila premrežena cijela država na način da je svako selo ili bolje reći svaka ulica imala svog „otkucavača“, pa režimu ništa nije moglo promaći . Ove službe su nažalost postale (i ostale) toliko moćne da su bile aktivni subjekti, ako ne i režiseri, krvave demontaže bivše SFRJ. Uz perfidno razvijen sustav samofinanciranja, a naravno i pomoć izvana, one vrlo vjerojatno u određenom (samostalnom) obliku djeluju i dan danas, dok je njihov drugi dio zasigurno infiltriran u današnji obavještajni sustav.

INTELIGENCIJA  I  MEDIJI

            Jugoslavenski režim je trajao pola stoljeća, i naravno da je za to vrijeme uspio osigurati dominaciju lijeve inteligencije, a isto tako i dominaciju lijeve ideologije u medijima. Naravno da se tu ne radi samo o lijevom svjetonazoru. On sam ne bi bio toliko problematičan kada njegov neizostavni pratitelj ne bi bila jugoslavenština koja je uvijek samo krinka za  velikosrpske interese.

            Nažalost, čak i danas lako možemo pobrojati desno orijentirane intelektualce i novinare. Uzrok tome je jasan: nakon tzv.“oslobođenja“ odnosno dolaska Brozovog režima, svi tadašnji desni intelektualci su pobijeni, pozatvarani ili prognani.

            Onima koji su na režimsko-lijevim fakultetima uspjeli ostati svoji i zadržati svoje stavove gotovo da treba podići spomenik. Zato danas imam vrlo visoko mišljenje o Tihomiru Dujmoviću, Nini Raspudiću i sličnim istinskim hrvatskim intelektualcima i novinarima.

           

SAMOSTALNA HRVATSKA

            Osamostaljenje Hrvatske izvojevano Domovinskim ratom svakako nije samo rezultat povoljnih povijesnih okolnosti. Ondašnjem je vrhovništvu na čelu s dr Franjom Tuđmanom trebalo mnogo političkog, vojnog, geostrateškog i inog znanja kako bi došlo do utemeljenja samostalne Republike Hrvatske, tim više što to nije bilo u interesu najstarijoj svjetskoj diplomaciji. Naime, i površnom poznavatelju povijesnih događanja je poznato kako su svi dosadašnji oblici državnog udruživanja raznih naroda na ovim prostorima bili  politički inženjering Velike Britanije i njenih geostrateških interesa. Osim rečenih interesa, britanska kraljevska kruna u rodbinskom je srodstvu s Karađorđevićima, tako da nas ne treba iznenađivati to što Britanci i dan danas pokušavaju osigurati primat Srbiji na ovim prostorima. Stoga su sve dosadašnje Jugoslavije i druge državne tvorevine bile tek sredstvo za ostvarenje velikosrpskih i britanskih interesa.

            Iluzija bi bila kada bismo vjerovali kako su ovi interesi nestali utemeljenjem samostalne Republike Hrvatske, te njezinom potonjom integracijom u Europsku uniju. Da je tome tako zacijelo nikada nitko od nas ne bi toliko slušao o tzv. regionu odnosno regiji, a koja je najspominjaniji i  najdraži pojam i  dosadašnjem predsjedniku RH i njegovoj oligarhiji.

            Upravo zato što je pomrsio račune britansko-srpskim interesima pokojni predsjednik Tuđman bio je orkestrirano napadan iz svih mogućih oružja, a pridodavano mu je mnogo toga za što nije bio kriv. Tuđman je bio samo čovjek koji je možda i napravio neke greške, ali će ostati zabilježen kao neprikosnoveni utemeljitelj moderne hrvatske države. Osim toga mnogi danas prešućuju da je vanjski dug RH u trenutku smrti prvog predsjednika iznosio jedva jednu desetinu današnjeg dugovanja! A u to je još bio ubrojen dug naslijeđen od bivše države…

            Smrću prvog predsjednika ponovo dižu glave poražene jugonostalgičarske snage, te uz dobru medijsku potporu ponovo dolaze na vlast, čime započinje nazadovanje kojemu svjedočimo i danas. Nazadovanju je bitno pridonijelo i Sanaderovo vrijeme pohlepe, koje doduše nije jedini uzrok svim sadašnjim ekonomskim nevoljama ali ga zato današnja vladajuća garnitura obilato koristi kao izgovor za svoju nesposobnost i nekompetenciju.

POLA-POLA

            Iz gornjeg izlaganja nije teško zaključiti tko je tko u današnjim podijeljenim taborima, tim više što znamo kako novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović želi Hrvatsku vratiti korijenima, a u vanjskim se odnosima više prikloniti njemačko-američkoj politici. I to je razlog zašto je kampanja bila ovako žestoka: najstarija svjetska diplomacija ponovo je željela  pošto-poto zadržati stečene pozicije koje im je na pladnju ponudila tzv.Kukuriku koalicija. Liderima ove nenarodne koalicije strano je domoljublje prema Hrvatskoj ali kada su uvidjeli mogućnost poraza na predsjedničkim izborima iznenada su se počeli kleti u svoju odanost domovini. Sreća je što je jedan dio birača prepoznao njihovu prijetvornost, te je ova opcija tijesno izgubila izbore.

            Unatoč gubitku predsjedničkih izbora valja očekivati široku mobilizaciju unutar jugo-srpsko-britanske  opcije, a ovoj mojoj tvrdnji u prilog ide i to što je dva-tri dana nakon izbornog poraza u posjet Vladi iznenada doputovao britanski ministar vanjskih poslova. Ovaj posjet nije bio prije najavljen, već je na brzinu sklepan nekakav razlog koji su kao obrazloženje dali u medije, a jasno je da je gubitak izbora bio glavni razlog. Isto tako režanje na novoizabranu predsjednicu, koje od strane tamošnjih čelnika dolazi iz Beograda, također potvrđuje tezu da su im interesi ugroženi.

Predstoji nam posljednja godina mandata ove Vlade, a u kojoj moramo biti spremni na sve, jer će se sada nastojati na sve moguće načine  dodvoravati biračima, a za svoje evidentne neuspjehe okrivljavati prethodnike. Taj posao će im biti olakšan time što su se za vrijeme vladavine desne opcije desile neke ružne stvari, koje su doduše zakonski sankcionirane ali je ostala trajna ljaga koju će biti teško izbrisati.

Ekonomska kriza i nesigurnost koje su najviše uzrokovane vanjskim razlozima, ipak su djelomično i posljedica lošeg rada svih vlada nakon 2000. godine, a što je onda dovelo do nepovjerenja prema svim političarima. Radi ovog gotovo polovina biračkog tijela uopće ne konzumira svoje biračko pravo, a na izbore izlaze u najvećoj mjeri „vojnici“ jednog ili drugog tabora. Tijesni rezultat predsjedničkih izbora daje nam naslutiti kako bi za pobjedu na parlamentarnim izborima prevaga mogli biti oni birači koji na nekoliko zadnjih izbora uopće nisu izlazili na birališta.

CRVENI  I  CRNI (KOJI SU IPAK  SAMO PLAVI)

Jasno je da svi oni koji su glasali za Ivu Josipovića nisu zato automatski i podržavatelji svega negativnog što on kao predstavnik ovakve lijeve opcije simbolizira. Mnoge je prevarila njegova pristojnost i uglađenost. Neki njegovi glasači su pak pošteni građani iskrenih socijaldemokratskih uvjerenja, a koji nisu svjesni kako im SDP i njihovi partneri žele prodati rog pod svijeću.  Treću skupinu lijevih birača čine hrvatski Srbi, koje njihovi vođe kontinuirano plaše tobožnjim ustaštvom hrvatskih desnih stranaka. Donekle je razumljivo njihovo pristajanje uz nacionalne stranke ali istinski boljitak za njih će nastupiti tada kada shvate da su  ih njihovi sunarodnjaci do sada bezbroj puta zloupotrijebili za ostvarivanje „viših“ ciljeva, te da je njihova jedina domovina Republika Hrvatska!

S druge pak strane trebamo biti svjesni kako svi koji su svoj glas dali Kolindi Grabar-Kitarović nisu automatski i članovi HDZ-a, a isto tako da svi u toj stranci nisu lopovi kako bi to htjeli prikazati njihovi oponenti. Kriminala, i to onog najgore vrste je bilo, pred tim ne možemo i ne smijemo zatvarati oči. Ostaje nam nadati se kako će oni koji trebaju izvući pouku iz grijehova njihovih prethodnika. Suprotstavljeni, lijevi tabor pak nema pravo likovati niti upirati prstom na tuđe greške budući da nikada nisu pomeli pred svojim pragom, a imaju što i mesti. Čak kada njihovi pojedini članovi danas ne bi imali niti malkice putra na glavi, oni nose nasljeđe partije iz koje su proistekli, a tog se nasljeđa nikada nisu odrekli. Naprotiv i dan danas se dive „lijepim“ petokrakama, istim onim pod kojima je osim najvećeg krvoprolića nad hrvatskim narodom, počinjena i najveća pljačka hrvatskih građana. I nisu u ime revolucije otimali samo od bogatih, čak su i najsiromašnijim seljacima doslovce pomeli tavane, a njih i njihove obitelji ostavili bez kruha.

GDJE  JE  RJEŠENJE?

Rješenje će donijeti vrijeme, vrijeme koje mora proći da bi se ispravilo sve što je krivo. Zato se mnogi moraju posuti pepelom, nad nekima treba provesti lustraciju tj. zabraniti im svaki javni rad, a neki moraju shvatiti da je njihovo vrijeme prošlo. Stranke koje u svojim temeljnim smjernicama imaju kvarne zasade bivšeg režima moraju se transformirati, a sve ostale pročistiti od kriminala.

Kako bi smo napravili iskorak prema konačnom rješenju vrlo je važno kako ćemo glasati na idućim parlamentarnim izborima: dobiju li većinu snage kojima packe dolazi dijeliti britanski ministar vanjskih poslova, naša će se agonija nastaviti, te ćemo se i dalje čeprkajući po prošlosti dijeliti na vaše i naše, na velike i male Hrvate, a profesionalni predstavnici hrvatskih Srba pokušavati će ih i dalje praviti jednakijima od drugih, sve u svrhu tuđih interesa.

Usuđujem se tvrditi kako se nalazimo u prijelomnom povijesnom trenutku, te da bi poraz sadašnje lijeve opcije na idućim parlamentarnim izborima bio presudni pomak prema pomirenju suprotstavljenih strana među Hrvatima, a isto tako i korak prema pomirenju sa Srbima kojima je Hrvatska domovina, te njihovoj istinskoj integraciji među ostale državljane Republike Hrvatske. Tek nakon ovakvog sveobuhvatnog pomirenja kosti palih na raznim stranama i u raznim ratovima moći će počivati u miru, jer prekapanje po njima više neće imati dnevno-političku svrhu.

                                                                                           

                                                                             Stjepan Kos

Devet razloga zbog kojih Josipović treba otići!

Autor: Tihomir Dujmović

Ivo Josipović je čovjek koji je došao u Srb na proslavu antifašističkog ustanka nakon što je more povjesničara uistinu dokazalo da se u Srbu 1941 nije dogodio nikakav partizanski ustanak, već da se radilo o svojevrsnom oružanom bratstvu četnika i partizana.

POLITIČKI JUGOSLAVEN DOKAZANO NE MOŽE VODITI HRVATSKU DRŽAVU, JER JE TO NEKA VRSTA PROTUPRIRODNOG POLITIČKOG BLUDA! TO JE JEDNOSTAVNO GROTESKNO!

Od prvog dana ova kapitalna činjenica izbija u prvi plan kad govorimo o tome da nas kao državu predstavlja netko poput Ive Josipovića! Jer, on već na „tehničkoj" razini pokazuje da nije u stanju prihvatiti uzuse koje donosi mjesto predsjednika hrvatske države! Na njegovoj inauguraciji primjerice nije bilo hrvatske zastave na mjestu gdje joj je mjesto u takvoj prigodi, što su njegovi novinari panegiričari priznali tek koju godinu kasnije. Jedva koji mjesec nakon preuzimanja mandata rekao je da ne nosi Predsjedničku lentu jer da se „zakon izobičajio" što je skandal svoje vrste kad to izgovara profesor na Pravnom fakultetu! Jer, „izobičajilo" se i ići u Srb na proslavu partizanskog ustanka, a uobičajilo se 20 godina ići samo u Brezovicu, pa je upravo on vratio praksu da se ponovo odlazi u Srb, zar ne! Pogledajte tu dvoličnost čiji motori rade na ideološki pogon! Sve što će kasnije raditi kraljevski će svjedočiti da ove „tehničke afere" nisu slučajne. Regija i samo regija, Hrvatska samo u regiji, može Hrvatska kao dio Unije, ali samo kao most prema regiji, to su refreni kojima nam je Josipović pokazivao da jednostavno nije sposoban voditi hrvatsku državu na način na koji Talijan vodi Italiju, Francuz Francusku, Mađar Mađarsku ili Britanac Britaniju. Samo politički Jugoslaven može u Knessetu govoriti o ustaškim zmijama u Hrvatskoj! Njegov nedostatak nacionalnih emocija, njegov nedostatak nacionalne vizure, njegov nedostatak nacionalnog odgoja, njegov nedostatak uopće razumijevanja „nacionalne politike" kao takve, još se bolje vidio u odabiru kadrova koji su ga pratili na njegovom putu. Od Dejana Jovića do Budimira Lončara preko Saše Perkovića ! Svi redom operirani od osnovnih nacionalnih emocija! U riječ, ljudi koji poput Josipovića emocionalno ne doživljavaju Hrvatsku, osobe koje su emocionalno i politički anacionalni do razine da su oni realno politički jugoslaveni, a kao takvi nikada ne bi smijeli biti stanari predsjedničkih dvora na Pantovčaku. Oni mogu biti dobri profesori, liječnici, intelektualci uopće, oni u svom fahu mogu biti sjajni, ali za dobrobit nacije trebali bi biti miljama daleko od Pantovčaka! Josipović i njegova manijakalna politika regije unutar koje mi nismo riješili niti jedan naš regionalni problem školski je primjer za to!

KAO POLITIČKI JUGOSLAVEN JOSIPOVIĆ JE PERMANENTNO RADIO NA IDEOLOŠKOJ PODJELI DRUŠTVA ŠTO JE NAJVEĆA ŠTETA KOJU JE MOGAO RADITI DRŽAVI KOJU PREDSTAVLJA I O ČIJOJ DOBROBITI TOBOŽE VODI RAČUNA!

Ivo Josipović je čovjek koji je došao u Srb na proslavu antifašističkog ustanka nakon što je more povjesničara uistinu dokazalo da se u Srbu 1941 nije dogodio nikakav partizanski ustanak, već da se radilo o svojevrsnom oružanom bratstvu četnika i partizana. Bratstvu koje će se kasnije legalizirati i betonirati srpsku supremaciju u Jugoslaviji. On je kao dio vlasti koja je zabranila saborsko pokroviteljstvo pokolja na Bleiburgu, u Srbu govorio o „lijepim partizanskim kapama", što je bio pravi početak verbalnog građanskog rata u Hrvatskoj! Kako to mladi, neopterećeni pijanist rođen desetljećima nakon drugog svjetskog rata ima poriva otići u Srb i progovoriti o lijepim partizanskim kapama? Odgoj, kućni dril, vremenom formirani habitus, ucijepljeno uvjerenje, to bi moglo biti gorivo koje ga je dovela do te razine. Svjestan da to nije „in", upravo će on biti taj koji će vam godinama tvrditi da se ne trebamo vraćati prošlosti, da ne trebamo opterećivati narod prošlošću, da se trebamo baviti sadašnjošću, a zapravo je upravo on bio taj koji je stalno ložio stare jugoslavenske i partizanske vatre! Kakva raskošna i ubitačna dvoličnost dostojna analize boljeg psihijatra! Kakav god bio, kakve god mane prekosutra imao bilo koji hrvatski predsjednik, on nikada, ali baš nikada ne smije raditi na ideološkoj podjeli nacije!

PREDSJEDNIK DRŽAVE NE BI SMIO BITI FRAPANTNO NEODLUČNA OSOBA JER SE TO IZRAVNO ODRAŽAVA NA PREDSTAVLJANJE NACIJE! IVO JOSIPOVIĆ U OPSESIVNOJ ŽELJI DA SE NIKOME NE ZAMJERI,NITI JEDAN ČVOR NIJE IMAO SNAGE PRESJEĆI!

Ivu Josipovića su posjećivali i sindikati kao što su se prema njemu sa nadom kretali poslodavci. On bi za pravo dao i jednima i drugima i istodobno bi i Vladi uputio ograničenu pohvalu! Samo da ne izgubi bilo čiju podršku na izborima! Jer njemu nije bio cilj riješiti problem nego tobože pokazati brigu za problem, ali da pri tom nikako ne izgubi kojeg birača! Takvog ne trebamo niti susjeda, najmanje Predsjednika države, jer toj tituli se ide na razgovor, kad se vidi da još jedino on može prerezati Gordijev čvor. Ako vas na Pantovčaku dočeka tako neodlučan čovjek čija vaga jedino važe njegovu korist od te komunikacije, onda tu općeg interesa nema. A Predsjednik države bi morao biti ta ključna točka općeg, društvenog, javnog interesa. Zato se njemu i ide na noge! Pogledajte ga u regiji, njegovom omiljenom političkom botaničkom vrtu. Tobože, regija je naša sudbina od koje on ne bježi. Ok, ali kao predsjednik države Hrvatske vi bi i tamo morali braniti i zagovarati hrvatske interese. Nažalost, jedva da ima zemlje u našem okruženju sa kojom nemamo graničnih problema i pri tom u ovih pet godina svog mandata Ivo Josipović ne samo da nije razriješio niti jedan jedini granični problem nego ih nikada koliko znamo i nije postavio kao prioritete. Ni jedan metar otete zemlje ni na Svetoj Geri ni na Prevlaci ni na vukovarskim adama nije vratio! A regija mu je centar svijeta! Slovenska vojska je još uvijek na hrvatskoj Svetoj Geri i volio bih vidjeti nekoga tko je čuo Ivu Josipovića da je bilo kojem dužnosniku Slovenije energično govorio o tome. Sa BIH imamo neriješenu morsku granicu, a da pri tom vojska Josipovićevih savjetnika nikada nije ponudilo, niti iniciralo ili prezentiralo rješenje tih problema. Za Crnu Goru je Ivo Josipović u Americi lobirao da ih se primi u NATO, ali nikada ga nismo čuli da slova progovara o činjenici da u moru koje na Prevlaci pripada Hrvatskoj i dalje patroliraju mješovite hrvatsko-crnogorske policijske ophodnje. Sa svojim najvećim prijateljima Srbijancima, Josipović je razgovarao o svačemu, nosio im uđbenike da vide da u njima nema nacionalizma, razgovarao sa Nikolićem, a da ovaj nikada nije porekao da je Vukovar srpski grad, u riječ, nema ustupka koji nije radio Beogradu, ali pitanje vukovarskih ada, tih pustih kilometara otete hrvatske zemlje, Josipović nikada odlučno nije stavio na stol. Pa on nije bio kadar Veljka Marića prebaciti u hrvatski zatvor, o čemu dalje da govorimo! Zašto? Zato jer njemu kao emocionalnom političkom jugoslavenu noge klecaju pred Beogradom! Oduvijek i zauvijek! I to je ljudski shvatljivo i to je dakako legitimno, samo što čovjek sa takvim intimnim problemima nikada ne smije biti predsjednik hrvatske države!

PREDSJEDNIK NITI JEDNE DRŽAVE NE SMIJE SKRIVATI ISTINU SVOJOJ NACIJI,NAJMANJE KAD SE RADI O KONTAKTIMA SA VELEPOSLANIKOM DRŽAVE KOJA JE „JUČER" IZVELA KRVAVU AGRESIJU NA NJEGOVU ZEMLJU. U NORMALNIM DRŽAVAMA TO NE TREBA NITI ISTICATI,U HRVATSKOJ GDJE JE POLITIČKO JUGOSLAVENSTVO LEGALIZIRANO TEK SE TREBAMO IZBORITI ZA TAJ STUPANJ NORMALITETA! ČOVJEK KOJI S TIM IMA PROBLEM,PREKO PANTOVČAKA NE BI TREBAO NI NA SLJEME!

Memoari srbijanskog veleposlanika koji jasno govore o nepriličnim kontaktima koje je Josipović održavao sa njim vode nas zapravo prema hrvatskom impeacmentu koji se nije dogodio. Dakle, srbijanski veleposlanik Cvetičanin je u svojim memoarima jasno i glasno obznanio da su se on i Josipović (i to Josipović kao član hrvatske državne komisije za pisanje tužbe za genocid Srbije protiv Hrvatske molim lijepo!), družili uistinu vrlo često. Kad je izašla vijest da je Josipović predao Cvetičaninu „hrestomatiju" dokumenata, prošli su dani i dani dok na Pantovčaku nisu smislili odgovor. I evo našeg predsjednika, tobože nasmijanog i tobože ležernog, sa objašnjenjem da je hrestomatija o kojoj se govori zapravo skup njegovih knjiga, a ne nikakav tajni fascikl. Najprije, to je nelogično i vjerojatno posve netočno! Jer, da je to istina posvjedoči bi to sam Cvetičanin koji je na nekoliko lokalnih tv postaja uporno izbjegavao odgovor na najkonkretnija moguća pitanja i o tome što mu je Josipović predao i o tome što je Josipoviću rekao! Cvetičanin nikada i nigdje u hrvatskom tisku nije potvrdio ove Josipovićeve riječi! Da se radilo o zbiru Josipovićevih knjiga pa valjda bi to Cvetičanin sam priznao kad su ga hrvatski mediji pritiskali! Posebno je intrigantan detalj kad je napisao u memoarima nakon što mu je Josipović rekao da će dati ostavku na mjesto člana državne komisije za pisanje tužbe protiv Srbije zbog genocida: „ razumije se cenićemo taj potez". Što znači cijeniti taj potez i kakve konotacije to ima kad je Josipović postao predsjednik ostati će tajna! Ivo Josipović nikada naciji nije objasnio sve detalje ovog neopisivo inkriminiranog teksta koji je srbijanski veleposlanik stavio u memoare, jer mediji nikada nisu o tome napravili nikakvu analizu. Nikad ga niti jedan medij nije javno pitao o tom nevjerojatnom detalju! No, nema dvojbe da nam Josipović ovdje nije govorio punu istinu. Čovjek koji ne govori punu istinu vlastitoj naciji, ne može biti predsjednik hrvatske države!

JEDNOM ZA UVIJEK TREBA REĆI:ČOVJEK KOJI IMA REPOVE I AFERE IZA SEBE NE SMIJE SE BAVITI POLITIKOM,TAKAV ČOVJEK NIKADA NE SMIJE POSTATI PREDSJEDNIK DRŽAVE JER ĆE TI REPOVI POČETI OPTEREĆIVATI CIJELU DRŽAVU!

Ova deviza ne vrijedi samo za predsjednika države. Politikom se uopće ne bi smijeli baviti ljudi koji iza sebe maju stanovite afere i razne repove jer su to ucjenjivi ljudi, jer će se te afere ispostaviti kao afere koje će platiti cijela nacija. Ivo Josipović je čovjek koji je došao na vlast sa raznim aferama. ZAMP i priča o štedno-kreditnoj zadruzi " Zlatica" koju je Bandić načeo u prvom krugu izbora 2009 samo se neke od oglašenih njegovih afera. Te su ga afere odredile na način da su njegovi prijatelji iz tih afera bili njegova tiha pratnja cijeli njegov mandat. Te afere su na početku kompromitirale cijelu vlast, samo se to zbog medijskog sakrivanja pod tepih na prvu loptu nije vidjelo. Josipovića su faktički njegove afere natjerale u nizu izjava bude krajnje koncilijantan i u svim drugim kritikama, pogotovo u kritikama svih onih čimbenika koji su se vezali uz njegove afere. No, nisu samo te afere pratile Josipovića, neki od čelnika obavještajnih službi koje je on postavio završili su na sudu zbog korupcije, a ministarstvo obrane sa kojim je dužan tijesno surađivati u sklopu svojih ovlasti, osramotio se sa servisiranjem naših zrakoplova u Ukrajini preko svake mjere! Stipe Mesić je postao predsjednik donesavši kao „dotu" brojne afere o tome tko mu je sve financirao kampanju, njegove problematične veze sa hrvatskim podzemljem, njegove neobične veze sa arapskim svijetom. Sve te afere i problematične relacije u bitnom su odredile njegov mandat, a mi kao nacija smo platili ceh između ostaloga i na način da je hrvatski predsjednik bio jedan od rijetkih koji je branio Gadafija kad je cijeli svijet bio protiv njega! Ljudi sa aferama taj svoj teret prenesu na cijelu zemlju kad postanu Predsjednici države i onda te afere plaća cijela nacija!

PREDSJEDNIK DRŽAVE NE SMIJE BITI OPTEREĆEN PROŠLOŠĆU, IVO JOSIPOVIĆ SA KOMUNISTIČKOM PROŠLOŠĆU IMA PROBLEMA I PREBACUJE IH NA CIJELU NACIJU!

Da bi došli u Srb i ničim izazvani govorili o lijepim partizanskim kapama vi jednostavno morate biti ideološki opterećeni! I to teško opterećeni! Da bi baš Vi „izmislili" Srb i paralelno medijima isticali da se trebamo okrenuti sadašnjosti i problemima današnjice, morate biti naglašeno dvolični! Da osim toga odlučite krenuti u kampanju za predsjednika države sa trga maršala Tita, vi jednostavno morate imati u glavi neki problem! Kasnija izmotavanja, da je tamo i Pravni fakultet i Kavkaz i Zvečka, zapravo su krajnje smiješni. Ako je poruka kampanje kazališna kavana, popularni Kavkaz, onda na izbore krečeš ispred Kavkaza! Ako je to Pravni fakultet, onda ispred pravnog fakulteta. Ali stati na sred trga maršala Tita i odande krenuti u predizbornu kampanju, a folirati da se sa tog trga vidi i Pravni fakultet, i Kavkaz i Zvečka, to je jeftina demagogija koja bi u totalitarnim vremenima mogla proći, no danas je prejeftina, preplitka i neinteligentna. zašto? Zato jer se u ovih pet godina pokazalo da su upravo Tito i njegova politika te regija kao drugo ime za Jugoslaviju Josipovićeva glavna politička okosnica. Zato vrijeđa zdravi mozak ta trivijalnost kad se tvrdi da trg maršala Tita nosi poruku i Kavkaza i Pravnog fakulteta i muzičke akademije...Do sada sam govorio o načelnoj opterećenosti koja je kod Josipovića zacijelo izravna posljedica kućnog odgoja, jer se nigdje drugdje kao kod kuće tako snažne, pogotovo tako snažne ideološke emocije ne mogu pokupiti. No, prava opterećenost neke osobe na tako istaknutom mjestu vidi se po odabiru savjetnika. Uzeti sa savjetnika Dejana Jovića kao glavnog promotora neojugoslavenske, a zapravo britanske politike, uzeti Budimira Lončara ne samo kao čovjeka izravno odgovornog za uvođenje embarga na uvoz oružja, nego uzeti Budimira Lončara kao zadnjeg ministra vanjskih poslova Jugoslavije, to znači biti jezivo opterećen. Uzeti Sašu Perkovića kao kloniranog Josipa Perkovića za savjetnika za nacionalni sigurnost i uz sve to onako čvrsto stati uz lex Perković to znači da sa prošlošću imate velikih problema! Ivo Josipović nije mogao mirno gledati izručenje Josipa Perkovića jer mu je bilo kristalno jasno da bi to izručenje moglo pokazati da je Udba dopuštenja za svoje likvidacije,( a od 1960 do 1990 ubijeno je ravno stotinu hrvatskih emigranata), dobivala i od komunističke partije Hrvatske. Kao što bi taj proces mogao nedvosmisleno pokazati da je odobrenja za te likvidacije do kraja svog života davao Josip Broz Tito, sa čijeg zagrebačkog trga Josipović kreće po novi mandat. Protiveći se izručenju Perkovića, Josipović se posredno protivio tome da saznamo najmračnije komunističke tajne koje bi pokazale da smo živjeli godinama i desetljećima u lažima. I da je komunistička partija Jugoslavije, pa onda i KP Hrvatske faktički bila zločinačka organizacija. Koja nije samo 1945 likvidirala svoje političke protivnike, već je kako vidimo do zadnjeg dana svoje vlasti isto tako ubijala svoje protivnike! To ideološko opterećenje Josipović je prenio u svoj mandat i u najkritičnijem trenutku tog mandata, stao je na stranu svoje prošlosti i svog opterećenja. Hrvatski predsjednik ne smije biti opsesivno opterećen prošlošću jer od toga svi ispaštamo!

IVO JOSIPOVIĆ NIJE DEMOKRAT KAKVIM SE ČINI,ON JE PRIKRIVENI TOTALITARIST! DA TOME NIJE TAKO NE BI SE DOGODILO DA MI SE ZABRANI PISANJE U VEČERNJEM LISTU NAKON KRITIČKOG TEKSTA O NJEGOVOJ POLITICI,NITI BI NAKON KRITIKE NJEGOVOG SAVJETNIKA KOLEGA ŠOLA BIO IZBAČEN IZ VEČERNJEG! TO ISTINSKI DEMOKRAT NE BI DOPUSTIO! JOSIPOVIĆ JE POD SVOJU KONTROLU STAVIO NAJVEĆI BROJ MEDIJA I NIŠTA BOLJE OD TOGA NE SVJEDOČI O TOME KAKO ON POIMA MEDIJE!

Predsjednik države ne smije biti totalitarist, jer on tada svojim aktivnostima pomaže da mu država u tom slučaju ne živi u pravoj demokraciji. Odnos medija prema Josipoviću i njegov odnos prema medijima govore da on sa tim pojmovima ima problema. „Dovesti" Gorana Radmana na čelo državne televizije, to u prvom redu znači biti opterećen prošlošću, jer držati da je za hrvatsku državu 2014 optimalna televizija kao kopija TV Zagreba prije 25 godina, to govori da imate problema sa poimanjem demokracije. Misliti da je vrhunac demokracije da Novi list, Slobodna Dalmacija, Jutarnji list i najveći dio Večernjeg lista pišu isključivo panegirike predsjedniku koji to realno ničim ne zaslužuje, to znači da ste zaspali u osamdesetima i probudili se 2010 godine! Ivo Josipović godinama nije održavao pres konferencije na kojima bi bilo moguće postavljati pitanja koja narod zanimaju! Samo pripremljeni intervjui, samo dogovorena pitanja, samo dogovorena spontanost, ni daha stvarne demokratičnosti. I zato se on u sučeljavanjima ne snalazi! Po prvi put da netko njega pita javno nešto neugodno! To još nije doživio! Predsjednik hrvatske države koji nije istinski demokrat, koji guši svoje kritičare i izbacuje ih iz medija, koji sugerira da se zabranjuju tv emisije koje ga kritiziraju, ne može obavljati taj posao na ponos nacije koju predstavlja!

HRVATSKA NE TREBA PREDSJEDNIKA KOJI MIRNO GLEDA ZAHLAĐENJE ODNOSA SA NJEMAČKOM I AMERIKOM,SLIJEPO SLUŠA BRITANIJU I NOGE MU KLECAJU PRED BEOGRADOM!

Upravo je ove detalje iz gornjeg podnaslova vrlo često ispunjavao upravo Ivo Josipović. Čim smo ušli u Uniju, on je otišao na nikad objašnjeni sastanak sa britanskom kraljicom. Od tog dana hrvatska vanjska politika je ultimativno regionalna! Do dana današnjeg o toj šetnji kraljičinim vrtom ne znamo puno, jedino nam je putokaz ocrtao britanski ministar vanjskih poslova koji je u tekstu jednom našem dnevnom listu obznanio da je dogovoreno strateško partnerstvo Britanije i Hrvatske glede regije! Sa čijim dopuštenjem, sa kakvim ovlaštenjem, napokon u interesu ostvarenja kojih hrvatskih nacionalnim interesa se to dogodilo? Paralelno s tim naši odnosi sa Njemačkom su bitno zahladili, a osim premjera Milanovića i predsjednik Josipović je zdušno stajao iza lex Perković! Obzirom na naše skretanje Rusiji što se vidi ne samo iz neobično velikih ruskih investicija, ulaska ruskih banaka i najave njihova daljnjeg investiranja, naši su odnosi sa Amerikom isto tako zahladili. Kad je upravo u Ured Predsjednika trebao biti primljen čelni čovjek ruske naftne kompanije koji je imao ambicija kupiti Inu, taj tren su se u Washingtonu zapalile lampice za uzbunu. Tko zna kuda ide svjetska politika i što nas sve čeka sutra, ali načelno govoreći predsjednik hrvatske države si više nikad ne može dopustiti luksuz onako dramatičnog zahlađenja odnosa sa najjačom gospodarskom silom Evrope, niti obzirom da smo članica NATO pakta, ovakvu distancu prema Americi.

NA PANTOVČAKU ISTO TAKO VIŠE NIKADA NE SMIJE SJEDITI ČOVJEK KOJI JE OVAKO INDIFERENTAN PREMA BRANITELJIMA! MI VIŠE NIKAD NE SMIJEMO IMATI PREDSJEDNIKA KOJI DVOJI O TOME DA LI JE JEDINI TEMELJ NASTANKA HRVATSKE DRŽAVE DOMOVINSKI RAT! SVAKA ČAST ANTIFAŠISTIČKOJ BORBI,ALI ONA ZA CILJ NIJE IMALA STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE!

Hrvatska država je nastala u domovinskom ratu oružanim otporom svih hrvatskih branitelja i jednog dana bi preambulu ustava trebalo staviti samo tu rečenicu jer je to jedina prava povijesna istina. Stotinu je razloga zbog kojih je Tuđman složio baš onakvu ustavnu preambulu, no, danas, 25 godina kasnije, danas kad se sve agresivnije tvrdi da je Hrvatska nastala 1945 mi se borimo sa nekim drugim avetima. Lukavi predsjednik Josipović priznaje Domovinski rat kao „jedan od temelja", kao svakako „ jedan od najvažnijih, udarnih temelja", ali u svakoj prigodi gdje je to oportuno on će pridodati i partizanski komunistički otpor 1945 kao današnji temelj hrvatske države. To ne odgovara istini i mi si više ne smijemo i ne možemo dopustiti takve povijesne falsifikate jer iz njih izlazi čitav niz zastrašujućih povijesnih revizija koje sa istinom nemaju nikakve veze. Istina je da su hrvatski komunisti zajedno sa ostalim komunistima u Jugoslaviji zdušno zaustavljali svaku ideju koja je vodila prema samostalnosti Hrvatske i zato je cinično i upravo sarkastično gurati ih u utemeljitelje hrvatske države. Mi isto tako više nikad ne bi smjeli imati predsjednika države koji ima ovako selektivan odnos prema braniteljima. Najviše o njegovom odnosu prema braniteljima svjedoči činjenica da mu je savjetnik za branitelje Vlado Marić, (dragovoljac iz 1990, višekratno ranjavan), čovjek koji je taj posao radio volonterski, podnio ostavku jer više nije mogao trpjeti kako se ignoriraju hrvatski branitelji u Savskoj. Imati ćemo kroz povijest zacijelo različitih predsjednika, ali svaki hrvatski predsjednik prema braniteljima može imati isključivo duboki naklon i vječnu zahvalnost bez bilo kakvih rezervi.

Novogodišnje obraćanje

            Drage moje Demerčice i Demerčani!

          Na istjeku jedne raznim događanjima plodne godine obraćam vam se kako bi vas u najkraćim mogućim crtama podsjetio na sve što smo u proteklih 365 dana zajedno prošli, a isto tako želim s vama podijeliti nade i očekivanja za narednu godinu. Budući da ovo kratko obraćanje ne pišem samo kao bloger, već i kao Vijećnik Mjesnog odbora Demerje želim naglasiti kako je ovaj post namijenjen svim onima kojima je Demerje u srcu  bili oni simpatizeri koje god političke opcije, ali naravno najviše pozdravljam sve one koji su svojim glasom podržali moju listu.

         Kao što znate, već dulje vrijeme Mjesna se samouprava zajedno sa svim ostalima bori s teškom financijskom situacijom, pa stoga možemo izraziti zadovoljstvo onim što je napravljeno. U danim okolnostima teško da je bilo moguće postići išta više: Plan malih komunalnih akcija za 2015. ispunjen je skoro u potpunosti, a pri kraju su i radovi na kanalizaciji sliva „Močirad“. Ono što najviše boli one mještane koji su obuhvaćeni radovima na kanalizaciji su razrovane ceste, a i tim se nevoljama nazire kraj. Naime, barem prema obećanju izvođača radova, sanacija uništenih kolnika započeti će čim to vremenski uvjeti budu dopuštali.

         U idućoj godini nastaviti ćemo s Malim komunalnim akcijama u okviru financijskih mogućnosti ali pouzdano možemo tvrditi da nas ne očekuju baš naročito opsežni radovi. Razlog tome su (i) novi zakonski okviri poradi kojih se više ništa ne može raditi bez projektne dokumentacije. To prije svega znači da će nam iduće godine većinu novca predviđenog za male komunalne akcije „pojesti“ projekti. Tako npr. slijedi izrada projektne dokumentacije za završetak ul. J.Lončića, projekta nogostupa u Bedekima od H.Leskovca do Gornjodemerske, projekta nogostupa na Gornjodemerskoj od Bedeka prema Stupniku, projekta javne rasvjete ulicama Maljugi, G.Šivaka i Gornjodemerskoj, itd.

         Što se tiče nastavka radova na kanalizaciji odnosno početku izgradnje sliva „Ograja“ na koji će se vezati sav neizgrađeni dio Demerja, ne mogu izaći s pouzdanim terminom početka radova, ali je realno očekivati da će to biti tijekom 2015. godine. Napominjem da MO Demerje nema nikakve mogućnosti utjecanja na tijek ovih radova, jer o svemu odlučuju i sve ugovaraju nadležne gradske službe.

         Na kraju se želim zahvaliti predsjedniku i vijećnicima Vijeća Mjesnog odbora Demerje,  predsjedniku i vijećnicima Vijeća gradske četvrti Brezovica kao i djelatnicima gradskog područnog ureda Brezovica na uspješnoj suradnji. Svima njima, te svim Demerčicama i Demerčanima, svim građanima Gradske četvrti Brezovica, svim Zagrepčankama i Zagrepčanima, te svim dobrim ljudima želim sretnu i blagoslovljenu 2015. godinu!

                            Na Silvestrovo A.D. 2014.

                                                                           Stjepan Kos

Raspored blagoslova obitelji

Sretan Božić svakome!

            Svim Demerčicama i Demercima, svim čitateljima bloga Sveti Petar Demerje, te svim dobrim ljudima želim

   

        Sretan Božić!