BEDAKI MEĐU NAMA

 

Sva Božja stvorenja nastoje svoje nastambe držati koliko toliko urednima, pa tako ono što im više ne treba izbacuju iz njihovih boravišta. To kod većine životinjskih vrsta nije neki posebni problem budući da su njihovi nusproizvodi  dio bioloških lanaca obnove i razgradnje.

Problem je pak ponajveći na vrhu piramide Stvaranja: čovjek. Ili  smo možda trebali reći nečovjek. Taj rečeni čovjek, koji bi trebao biti vrhuncem Stvoriteljeve kreativnosti, počesto se ponaša kao da mu pamet uopće nikada nije ni dana. Jer, što drugo reći kada danas pogledamo na sve strane razbacano smeće, onečišćenu šumu, kanale, livade, potoke i živice?!

Svaki put kad šetam produžetkom Demerske ulice prema šumi nešto me stegne u grlu, i uvijek se pitam zašto (ne)ljudi ovo rade? Tu ima svega od životinjskih ostataka od kolinja, građevinskog otpada, kućnog smeća, namještaja… Izgleda kako su ljudi postali puno gori i bezobzirniji nego su to bili prije dok nije postojalo organizirano prikupljanje smeća. Doista je teško shvatiti kakav to mentalni sklop ima poriv odvesti nešto u šumu kada za svaku komponentu otpada postoji način zbrinjavanja.

Rješenje problema jamačno je u rigoroznom kažnjavanju, na čemu bi gradske vlasti trebale žurno poraditi.

 

Ovo na slici je samo jedan, ali najsvježiji primjer kako djeluje alkoholom spaljeni mozak: krevet  je traktorom, na tanjuračama dovezan i bačen uz tuđu oranicu, dok se oranica vlasnika ležaja nalazi na suprotnoj strani puta. Mogao je staviti kraj svoje njive možda bi koji put prilegao…

                                                                  Pozdrav od vujca Štefine!

Mudri grab

 

Od postanka Svijeta ljudi su promatrali stvorenja oko sebe i tako stjecali za život prijeko potrebna znanja  i mudrosti  kojima je Gospodin obilato obdario baš sve Njegove kreacije.

Od svega i svakog možemo ponešto naučiti, pa nam tako  jedno svakodnevno,  obično drvo kao što je grab poručuje kako nije dobro odbacivati ništa staro dok umjesto toga ne dođe novo. Grab je naime poseban po tome što ne odbacuje lišće odmah u jesen poput ostalog listopadnog drveća, već mu ono otpada tek u proljeće netom prije ili tijekom novog pupanja, a otpadanje  obično bude potpomognuto jakim ožujskim vjetrovima.

U današnjem ubrzanom kovitlacu života prečesto svjedočimo kako ljudi lakomisleno odbacuju, ne samo stare stvari nego i različite životne ustrojbe, obrasce i organizacije, a da pri tome ne vode računa na koji će se način te novotarije reflektirati kako na njih tako i na kvalitetu života i opstojnosti zajednice.

Zato nam mudri grab ukazuje na važnost strpljivosti i promišljanja prije donošenja važnih odluka, a mudri je pak narod još davno skovao poslovicu:

„ Ne bacaj stare cipele dok ne nabaviš nove! „

Jamačno bi i političari svih fela mogli ponešto naučiti od graba i starih narodnih mudrosti ali o tome nekom drugom zgodom. Danas, u prvom postu nakon puno vremena neću politiku u svoju butigu. Ali samo danas, za dalje ne garantiram…

                                                            Pozdravlja vas vujec Štefina!

SVIMA NEK JE SRETNA NOVA 2022. GODINA

 

                                                                                                                       vaš vujec Štefina!

Tin Ujević: Sat kasnih spoznaja

 

Sve će biti jasno ali kasno!!! – Tko ima hrabrosti još danas, da kaže: morat ćete se kajati, kada doznate, da ste se varali i druge varali, jer ste bili prevareni i radili krivo; morat ćete žaliti svoje riječi i djela kao zazor i sramotu? Danas više nema Savonarole ni Jana Husa. Svejedno, kajat ćete se i bit će vam žao onda, kada doznate i spoznate, dvadeset ili trideset godina kasnije. Pobjede spoznaje polagane su i kasne; za njih je kratak i čitav ljudski život, a u njima je grozno, što obično ne dolaze na vrijeme.

Jer ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena, kada čovjek providi svoju šupljinu i svoje bivše neznanje. Treba čekati deset i dvadeset i daleko više godina, da se uzmogne kazati: Bili smo u zabludi. Nas su prevarili. Ta će daleka mudrost stići jednoga dana, da nas kazni prije same smrti za čitav jedan život zabluda i propusta.

Ima kasnih spoznaja, kada su gole riječi moćne bez nakita, i kada se sni prozru, ili će se prozrijeti. Koji poživimo, doći ćemo k njima. One će doći k nama. Ja ih ne pozivam, jer su kasne, i zato žalosne. Ja bih želio ranijih, boljih spoznaja, otkrića o podlozi stvari, dok još sat nije minuo, dok je na vrijeme. Ja vas opominjem.

Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik, koji je upozorio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću…” Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.

Bit će kasno. I za mnoge utjehe i revanše, koje ćemo dobiti (mi rijetki, jedini, izabrani), je se ne veselim, jer će doći kasno. Stariji naraštaj i potomstvo moći će opet da beskorisno i sasvim u tutanj kažu: Bio je jedan glas, jedan čovjek, koji je na vrijeme govorio istinu, ali ga nisu slušali.

Za bivše načinjene nepravde, za ispade iz vremena nezrelosti mnoge će vikače i istupnike prikoriti, kao glas savjesti, razboritije sjećanje na naša prošla vremena i sat kasnih spoznaja, kada večernje sunce neumitnih jeseni na izmaku obasja zlatni vinograd i bakrene lugove.

Tin Ujević

Vrijeme površnog čitanja i kratke pameti

     Živimo u vremenu koje i te kako potvrđuje onu staru priču koja nam govori kako , dok istina večera, laž već tri puta obiđe svijet. Današnji pak protok i brzina širenja informacija toj istoj laž omogućava nesmetano širenje bez puno truda, kićenja i opširnosti. Opširna izlaganja iz kojih bi onda mogli stvoriti vlastiti sud o nečemu povukla su se pred hiperprodukcijom kratkih crno-bijelih vijestica kojima je zadatak stvoriti mišljenje onome koji to pročita. Isto tako količina vijesti produciranih po jedinici vremena stvorila je konzumente koji čitaju samo nadnaslove i podnaslove , te na osnovu tih par riječi ili rečenica stvaraju svoj, u pravilu pogrešan, sud o nekoj temi. 

                                                       (slika je vlasništvo medjugorje-info.com) 

      Današnja situacija s virusom otežava život u svim njegovim sastavnicama, pa tako ni vjerski život nije izuzet. Bliži se najveći kršćanski blagdan koji ove godine dočekujemo u izvanrednim okolnostima, te je svećenstvo prisiljeno na iznalaženje alternativnih načina djelovanja.

      Tako i tradicionalni blagoslov obitelji dolazi u pitanje. Sukladno tome jedan se župnik dosjetio prilično kvalitetnom rješenju: Vjernicima je dao uputu kako blagoslov mogu obaviti sami. I to ne držim nimalo spornim jer taj obred uz korištenje blagoslovljene vode doista može obaviti svaki kućedomaćin. Rečeni je svećenik također objavio kako uobičajeni godišnji dobrovoljni dar župljani mogu uplatiti na žiro račun župe. I u ovome također nema ama baš ništa sporno za one koji su poruku župnika pročitali s razumijevanjem, i čista srca.  

     Nažalost, po ovoj objavi krenula je prava lavina kritika u gotovo svim mainstream medijima i društvenim mrežama, a to nas vraća na početak ove naše priče. Jamačno je malo tko od brojnih kritičara uopće i pročitao više od (sugestivnog) naslova kojim nas (pretežno lijevi) portali obavještavaju kako bi, eto, rečeni župnik htio plaću bez rada. Kritičari zaboravljaju (ili ne znaju) kako svećenik nije npr. vodoinstalater koji naplaćuje svoj netom obavljeni posao. Sve one koji to misle moramo poučiti kako godišnji dar nije plaća svećeniku za škropljenje, već je to svojevrsna nagrada za njegov sveukupni duhovni rad koji, kao službenik Svete rimske Crkve, obavlja kroz cijelu godinu. 

      Eto, zaključimo tek kako nečitanje ili pak kratko čitanje uzrokuje i kratku pamet. 

                                         Voli vas    

                                                                              vujec Štefina

Konačna će pobjeda biti pobjeda Svjetla

Razmišljanja uz "Oluju"

Jedan veliki hrvatski katolički intelektualac (kojemu ne ću spomenuti ime jer bi se neki „pravovjerci“ odmah digli na stražnje ekstremitete) nedavno je rekao kako su Hrvati trostruko nepismeni: vjerski, politički i medijski. Vjersku ću nepismenost ostaviti za neko buduće razmatranje, a ovom bi prigodom htio reći nešto o preostale dvije.

Kao narod baštimo dugu i mučnu povijest očuvanja vlastite samosvojnosti koju smo bezbroj puta morali krvlju i mačem čuvati i braniti. Teritorij koji naseljavamo stoljećima je mamac raznim osvajačima, a poslijednih sto i kusur godina vjekovni hrvatski životni prostor predmet je velikosrpskih pretenzija: Tako su početkom dvadesetoga vijeka u ukrajinskoj Odesi srpski oficiri prisiljavali hrvatske zarobljene vojnike da prijeđu na njihovu stranu i izjašnjavaju se Srbima, te su oko deset tisuća „neposlušnih“ ubili i bacili u Crno more, uz svesrdnu pomoć ruskih kozaka. Teror nad Hrvatima nastavlja se formiranjem različitih starojugoslavenskih asocijacija, a kulminacija kojega je atentat na hrvatske predstavnike na čelu s Stjepanom Radićem u jugoslovenskoj skupštini. Predugo bi trajalo detaljno nabrajanje zločina, ugnjetavanja i negiranja Hrvata kao naroda do drugog svjetskog rata, te je zato donekle razumljiva podrška Hrvata novo uspostavljenoj NDH pod patronatom fašističkih sila. Nažalost priklonili su se gubitničkoj strani, te je u tome razdoblju došlo do osvetničkih djela prema pripadnicima srpskog naroda. Uspostavom socijalističke Jugoslavije, u kojoj su glavnu riječ opet imali Srbi tim više što je većina četnika pred kraj rata prešla u partizane, prije spomenuti osvetnički zločini NDH napuhavaju se do neviđenih brojki, a sve u svrhu odmazde prema Hrvatima. Tako je samo na tzv. križnim putevima pobijeno oko petsto tisuća Hrvata. Slijede politički progoni, zatvaranja, Goli otoci, ubojstva hrvatskih emigranata itd. Uspostavom Republike Hrvatske velikosrpski vođe i ideolozi gube tlo pod nogama, te organiziraju pobunu već prije umjetno stvorenog srpskog korpusa na teritoriju RH . Krvlju i zločinom uspostavljene su etnički čiste srpske enklave na teritoriju RH, što je nakon nekoliko godina okončano vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“ na kninskom dijelu, a mirnom reintegracijom na istočnome dijelu . *** Ovo je bio najkraći mogući sažetak kako smo kao nacija krvlju, znojem i suzama, nakon mnogih stoljeća opet stvorili Državu. E, sada na scenu stupaju politika i mediji, te od ovih činjenica stvaraju stotine tisuća kartica teksta, desetke tisuća knjiga, te stotine sati audio materijala. Svatko prema svojim ili tuđim interesima izvrće stvari i događaje, stvaraju se nove istine i novi pogledi, već prema potrebi i interesima naručitelja. Jadni narod nakon nekog vremena od drveća više ne vidi šume, te tada na vlast dolaze oni koji to žele. Ili, još točnije na vlast dolaze oni koje odred režiseri iz sjene, dok su „glasači“ uvjereni kako su izabrali „svoju“ opciju... E, moj (i drugi) narode!

 Voli vas vaš Vujec Štefina !