utorak, 25. kolovoza 2015.

OŠTRC, kolovoz 2015.


         Samoborsko gorje je omiljeno među planinarima, a presjecaju ga brojne dobro markirane staze koje ne predstavljaju prevelik izazov čak ni za one, poput mene, koji se ne mogu pohvaliti dobrom  fizičkom kondicijom. Do mnogih točaka pristup je moguć i automobilom tako da se uvijek ne morate odlučiti na cjelodnevni izlet, već je i nekoliko sati sasvim dovoljno vremena za jedan prekrasan izlet, i bijeg od učmale svakodnevnice.
         Dobro poznati vrh Oštrc nalazi se u središnjem dijelu Samoborskog gorja, a s njega se pružaju prekrasni vidici radi kojih se isplati svaki uloženi napor kako biste se tamo popeli. Tako sam i ja minule nedjelje u društvu prijatelja s radošću ponovo pohodio ovo lijepo  mjesto.
         Ovog puta izbor je pao na „bržiju“ varijantu. To znači da smo dio puta prešli autom, točnije iz Samobora smo krenuli Starogradskom cestom, pa preko Gregorić brega uskom brdskom cestom došli podno planinarskog doma na Velikom dolu (530 m). Kad već nismo utrošili puno vremena odlučili smo se barem za nešto težu stazu tj. do planinarskog doma „Željezničar“ na Oštrcu (691 m) došli smo  Hofmanovim putem. Riječ je o uskoj i povremeno poprilično strmoj stazi s koje se pruža prekrasan vidik.
         Nakon kratkog otpočinka u PD „Željezničar“ do samog vrha Oštrc (691 m) slijedi desetminutni strmi uspon, i onda užitak u prekrasnom vidiku.

         Pogledajmo kak je to izgledalo u nedjelju, 23. kolovoza AD 2015.:

Početak Hofanovog puta

Uzduž staze pružaju se prekrasni vidici


Stari i debeli moraju malo otpočinuti...

...a odmor dobro dođe i onim mlađima

Planinarski dom "Željezničar" na Oštrcu


Pogled s terase "Željezničara"

Konačno malo odmora...

...a stiže i okrjepa







Dojmove odmah treba podijeliti,  a signal na vrhu je odličan




ponedjeljak, 17. kolovoza 2015.

Bahati birokrati


            Moram priznati da u vrijeme kada sam se odlučio kadidirati za vijećnika Mjesnog odbora nisam ni slutio s čime ću se sve sresti tjekom obavljanja ove časne dužnosi. I makar sam i prije poprilično znao o okoštaloj i neučikovitoj administraciji našeg Grada, danas bih na tu temu nažalost mogao napisati cijelu knjigu.
         Ovog puta želim podijeliti s vama samo jedan mali prmjer činovničke bahatosti i samodovoljnosti.

         Uoči minulog Blagdana, naša postarija sumještanka (koja je, usput rečeno, majka preminulog branitelja) obratila mi se s pritužbom na kvalitetu vode iz gradskog vodovoda. Vodovodna instalacija u ulici gdje spomenuta sumještanka stanuje nije do kraja izgrađena, točnije radi se o slijepom odvojku kroz koji voda ne cirkulira, te dolazi do ustajalosti radi čega je potrebno povremeno ispuštanje na kraju  cjevovoda.
         Rečeno ispuštanje vode trebali bi periodično obavljati djelatnici holdingove podružnice Vodovod i odvodnja (VIO) ali eto, ponekad ih na to treba  podsjetiti.

         Dakle, do sada ništa strašno: primljenu pritižbu prenio sam našem Predsjedniku Mjesnog odbora, a on istu odmah proslijedio službenici Područnog odsjeka Brezovica. Međutim, kako još traju godišnji odmori, našu ljubaznu, ažurnu i susretljivu gđu Kameliju zamjenjuje manje ljubazna L.Š., a koja je jaakoo preopterećena poslom izvoljela odgovoriti našem predsjedniku otprilike ovako: da to nije njezin/naš posao, da kamo bi došli kada bi riješavali svakome njegove sitne probleme, te da na poleđini računa naša sumještanka može naći broj na koji se može žaliti na kvalitetu vode. Ne znam, ali nakon ovog mislim da je rekla i još štogod, a što mi naš uvijek ljubazni i obazrivi Predsjednik nije prenio...

         Neznam točno opis posla četvero gradskih činovnika koji brinu o mjesnoj samoupravi u Gradskoj četvrti Brezovica. Ali znam da gđa L.Š. ima solidnu plaću, i lijep posao do kojega se danas teško dolazi, naročito ako vam netko blizak u tome ne pomogne. Nažalost to je naša realnost. Zato bi rečena gospođa taj posao mogla malko više cijeniti.
         U kokretnom slučaju poteškoće pojedinca zbog nedovršenosti infrastrukture nikako ne mogu biti stvar pojedinca, jer on nije odgovoran za situaciju u kojoj se nalazi, a gradski činovnici nebi trebali za svaki potez perom gledati u nekakav propisnik jeli to ili nije njihov posao.


                                                                                                  Stjepan Kos

petak, 14. kolovoza 2015.

VELIKA GOSPA




         Sutrašnji blagdan Velike Gospe, odnosno Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, podsjetio me je na jednu staru uzrečicu:

Pomozi nas Bog, Majka Božja Bistrička, Remetska i  
                                  Brezovečka!“

         Ovaj davnašnji zaziv, koji su nekada pobožne demerske žene  zazivale u raznim zgodama i nezgodama, zapravo je prikaz značajnih onovremenih Marijanskih svetišta, a koja su bila sukladno tadašnjim prijevoznim mogućnostima najpodesnija širokome puku. Prva dva svetišta i danas su odredišta brojnih hodočasnika, dok za Majku Božju Brezovičku jamačno ne znaju niti mnogi župljani brezovičke i okolnih župa.
         Iako brezovička župa i njezina crkva nose ime „Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo“, iz meni nepoznatih razloga nekako je „preštimaniji“ župni suzaštitnik Sveti Vid, uvijek je o „Vidovu“ veliko proštenje s drugim popratnim događanjima, dok se na Veliku Gospu osim Svete mise ništa drugo ne događa. Svakako bi bilo zanimljivo istražiti kako je to bilo u prošlosti, budući da je i stara, drvena  brezovička crkva koja se najvjerojatnije nalazila na mjestu ove današnje, nosila ime Svete Marije u polju, dok je npr. crkva u Bistrici Blaženoj Djevici Mariji posvećena tek u 18. stoljeću!
         Nadam se kako vam je poznato da je literarni Hrastovac iz pripovijetke„Nekad bilo sad se spominjalo“ A.G. Matoša, ustvari nama susjedna Brezovica. U rečenoj pripovijeci Matoš opisuje i jedno onovremeno Gospino ukazanje u Brezovici za koje naravno ne možemo tek tako utvrditi radi li se o plodu autorove mašte ili stvarnome događaju:
         „ Osmi dan iza Zefirova veselog boravka vrate se krave kući bez Andraša. Nađosmo ga tek oko ponoći na sjenokoši Mačjem Jarku. Ležaše na trbuhu, na rubu drvenog zdenca i šaputaše kao u zanosu nesuvisle pobožne riječi. Katkada vikne, i ne znamo plače li, smije li se. Oko njega seoske babe pa u ekstazi poju pjesme u slavu Majke božje. Sutradan se skrcalo na Mačjem Jarku svijeta kao na proštenju - cijela plovanija, pjevajući psalme. Došlo i okolnog svećenstva. Ne bijaše čovjeka koji u zdencu lijepo ne vidje Bogorodice.
O čudu progovoriše i novine. Ujak ode dvared u Zagreb duhovnim vlastima. Onih noći rodi nekoliko žena, a iz cijele Hrvatske stane grnuti narod na sveto mjesto Majki božjoj od Pomoći. Hrastovac ne bijaše one dvije nedjelje gora župa od Marije Bistrice u ljetnoj dobroj sezoni.“
         Događaji iz ove pripovijetke zbivali su se tisućuosamsto osamdeset i neke godine pa bi uz malo truda  bilo moguće istražiti autentičnost priče, a zacijelo i brezovički župni ured posjeduje kakav zapis, ukoliko ga „narodna vlast„ nije odnijela ili uništila.

         Bilo kako bilo, za sutrašnji blagdan nema potrebe putovati u neka udaljena svetišta, jer će naša Gospa zasigurno saslušati sve molitve i zazive gdje god Joj se molili, pa i u Brezovici!



        

srijeda, 5. kolovoza 2015.

OLUJA

                 
                   Sretna nam bila Hrvatska!


                             
   Najviše zastava na Demerju ima u Demerskoj ulici, i to od kapele sv.Petra i        Pavala do  kraja ulice. Bravo, susjedi!