Ostaci starog grada Okića nalaze se na vrhu stožaste
hridine kojom završava hrbat Plešivice. Ovaj srednjovjekovni burg prvi se put spominje
1183. godine, a pod raznim je
gospodarima bio naseljen do 1616. godine, kada njegovi posljednji gospodari
sele u obližnji Kerestinec.
S vrha
Okić-grada pružaju se prekrasni vidici prema Zagrebu i Pokuplju što je povijesno
bilo od vrhunskog obrambenog značenja, dok je sama konfiguracija terena burg činila
gotovo neosvojivim. Njegova povijest jamačno ne započinje rečene 1183. godine,
već seže pokoje stoljeće unatrag tako da ukupna starost današnjih jadnih i nezaštićenih
ostataka premašuje tisuću godina.
Valja
naglasiti kako je i prvi pisani spomen Demerja usko vezan s središtem
onovremene političke župe - Okićem!
Točnije, Demerje se prvi put spominje 1280. godine u darovnici Ivana Okićkog
kojom dio svog brezovičkog posjeda daruje cistercitima.
Iako sam na
ovim drevnim zidinama bio već više puta, izlet na Okić mi nekako dođe kao
posjet dalekoj rodbini ili nekom dragom, bliskom prijatelju, druženje s kojim
nikada ne dosadi, i kojemu se uvijek radi vraćam.
Ekipa u
sastavu Martin, Filip, Matija, i moja malenkost, krenula je preko Svetog Martina
pod Okićem, i Podgrađa, do zaselka Domovići. Na kraju Domovića je uređeni izvor
nakon kojeg nas dobro markirana staza vodi sve do spoja sa stazom koja od Novog
sela Okićkog vodi do planinarskog doma „Maks Plotnikov“(411 m) pod Okićem. Uslijedila
je okrijepa ukusnim štrudlama koje nude u domu, a nakon toga nas samo desetak
minuta nešto oštrijeg uspona dijeli od susreta s starcem Okićem, koji za gotovo
500 metara,
točnije 499 m
nadvisuje more.
Posebno mi je drago što su mladi suputnici
kao pripadnici modernog, urbanog naraštaja bili više nego oduševljeni ovim
kratkim susretom s poviješću, a još su ih više oduševili prekrasni vidici koji
pucaju s Okića.
Pri povratku smo svratili do
litice na kojoj alpinisti uvježbavaju svoje vještine koje su nam ljubazno demonstrirali, te nam čak ponudili da
se okušamo u penjanju. Što se toga tiče, Martin i ja smo se smatrali malko prestarima, dok mlađi dio ekipe nije
skupio dovoljno hrabrosti.
Povratak prema Domovićima nije
zahtijevao neki posebni napor, tim više što smo se spuštali prepuni prekrasnih
dojmova. Ipak, za traženje kestena uz stazu priznajem više nisam imao snage.
Eto, treba samo imati volje,
uskladiti obaveze, i zagarantirano nećete žaliti na vremenu koje ste potrošili
na ovakav mali izlet.
 |
| Izvor u Domovićma |
 |
| Okrijepa na izvoru |
 |
| Nikuda bez mobitela |
 |
| Martin i Štef ispred planinarskog doma pod Okićem |
 |
| Strmi uspon prema ostacima srednjovjevkovnog burga |
 |
| Jedan od pogleda |
 |
| Matija, Filip i Martin ispod starih zidina |
 |
| Alpinisti se pripremaju za uspon na liticu |
 |
| Mukotrpno ali spretno penjanje |
 |
| Efektni silazak po užetu |
 |
| Opet na sigurnom |
 |
| Okrijepa prije povratka. Nadam se da se vlasnik vinograda neće ljutiti. |
Sve fotografije su snimljene mobitelom budući da sam i dalje bez foto-aparata: moj stari Olympus se više ne isplati popravljati, a kako ne želim kupiti bilo kaj još ćete neko vrijeme biti prisiljeni gledati fotke s mobitela. Osim ako se ne pojavi neki sponzor....
Još slikica s Okića su mi obećala poslati ova dva picopevca sa zadnje slike, ali nisu poslali...
Nema komentara:
Objavi komentar