PORUKA PRIJATELJIMA

Želim se ponovno nadati.

Odgojen sam prema općim moralnim načelima:

Kada sam bio mali, majke, roditelji, profesori, svi odrasli

su bili osobe vrijedne poštovanja.

Bilo je nezamislivo nepristojno odgovariti starijima, učiteljima....

OSJEĆAO SAM POŠTOVANJE PREMA NJIMA.

Bojali smo se tek mraka, grdoba ili horror filmova.

Danas sam beskonačno tužan zbog svega onoga što smo izgubili:

Uveli smo ljudska prava za kriminalce ...?

Amnestiju za prevarante ...?

Pošteni su glupi ...?

Ne iskoristiti nekoga, znači biti budala ...?

Kakve su to vrijednosti????

Profesore tuku po školama,

Rešetke su nam na prozorima.

Svatko zatvoren u svojem svijetu.

Što nam se to događa???

Auto vrijedi više od zagrljaja.

Djeca traže nagradu da bi završila školsku godinu.

Više vrijedi jedan Armani od diplome!?

TV ekran od razgovora!?


IZGLEDATI je važnije nego BITI!?!

Kada se sve to dogodilo????

Želim skinuti rešetke s prozora i tamo staviti cvijeće!

Želim sjesti na stazu i imati otvorena vrata u ljetnim noćima ...

Želim poštenje, čisto lice i pogled u oči!

Želim se vratiti stvarnom životu ...

Nije utopija!

Moguć je solidaran svijet

s puno ljubavi i suosjećanja za druge

Pokušajmo opet biti "LJUDI",

koji grade bolji, pravičniji svijet,

Pokušajmo zaraziti svijet šireći ovu poruku.

Naša djeca to zaslužuju, naši će nam unuci biti zahvalni.

Podijelite ovo sa svojim prijateljima

Vidjet ćete da nas ima puno koji mislimo i želimo isto.

Izvor: http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=90229

SELJAČKA BUNA MATIJE GUPCA

Današnjim vlastodršcima mnogo više odgovara zastrašivanje pučanstva krizom, recesijom, te mogućim svekolikim katastrofama, nego prisjećanje na velike povijesne događaje, napose one iz kojih bi ljudi mogli izvući kakvu pouku. Upravo zato nema gotovo nikakvog službenog spomena na današnju važnu godišnjicu stubičke bitke, pa vam zato s portala Magikus prenosim ovaj prekrasni članak:

Autor: mlabos
SELJAČKA BUNA MATIJE GUPCA
                             "Karv, ta slana, kmetska stubičanska karv,
                     ta čarna, čerlena, vonjhava, gosta karv,
                     zakaj curi, ta gluha, masna, slepa,
                     strahotno mlačna karv?
                    Kmična, gliboka, čemerna, kam zakaj kaple kri?"
Nitko nije bolje od Krleže u nekoliko riječi opisao svu muku koju su podnijeli seljaci pod strogim režimom feudalne gospode. Vatroslav Mimica snimio je film o seljačkoj buni.
28. siječnja 1573. muka zagorskih kmetova je prekipjela, izbila je punom silinom seljačka buna pod vodstvom Matije Gupca.
Razloga za to bilo je više. U šesnaestom stoljeću zbog turskog pritiska kmetovi imaju sve više obveza prema svojim gospodarima.
Na bunu su utjecale i tadašnje prilike u Hrvatskom zagorju - nasilništvo Franje Tahija i njegove borbe s drugim plemićima za posjede u Susjedu i Donjoj Stubici.
Seljaci su se protiv Tahija više puta žalili caru, a kad im nije pružena pomoć, počele su pripreme za ustanak. Uspostavljene su veze sa slovenskim seljacima i sitnim građanima.
Ustanak je izbio na dani znak na obje strane Sutle. Svaka je kuća dala po jednog vojnika seljačkoj vojsci.
Vrhovni vojni kapetan bio je Ilija Gregorić, a stvorena je i vlada u kojoj su bili Matija Gubec, Ivan Pasanac i Ivan Mogajić, sva trojica iz Stubice.
Podaci o ciljevima bune svjedoče o tome da je u krugu obespravljenih kmetova nastala politička koncepcija o preuređenju čitavoga tadašnjeg društva.
Seljaci su govorili o prodoru do Ljubljane i mora. Time bi si otvorili ceste za slobodnu trgovinu. Istodobno, namjeravali su ukinuti pokrajinske granice, tridesetinu, feudalne daće, sami bi ubirali poreze i branili granice.
Priznata je carska vlast, ali bez posredovanja plemića. Ciljevi ustanika - dokinuti političku vlast plemstva, uništiti feudalnu crkvu i sve feudalne terete, pridali su seljačkoj buni iz 1573. snažno antifeudalno obilježje.
Upravo zbog toga su se feudalci brzo pripremili za protuakciju.
Već 5. veljače carski zapovjednik Turn razbio je seljački odred kraj Krškog, a idućeg dana podban Alapić vojsku koja se skupljala kraj Jastrebarskog i Samobora.
Četiri dana poslije, jaka feudalna konjica, banski graničari i haramije sukobili su se s glavninom seljačke vojske, pod Gupčevim vodstvom, kraj Stubičkih Toplica.
Seljaci su pružali neočekivano žestok otpor, iako su bili mnogo slabije naoružani.
Sam je ban i biskup Juraj Drašković tu bitku nazvao velikom. Gubec je, kako piše mađarski povjesničar Istvanffy, prije početka okršaja seljacima govorio neka budu svjesni da trebaju pobijediti ili očekivati jao pobijeđenima.
Pobijedila je ipak plemićka vojska nakon četverosatne nemilosrdne borbe. Uslijedila je krvava odmazda.
Uz tri tisuće palih kraj Stubice, mnogi su kmetovi povješani i osakaćeni. Ustanički vođa Matija Gubec - kaže legenda - okrunjen je usijanom krunom, mrcvaren i na kraju rasječen mačevima.
Drugi, pak, izvori navode kako se sam Drašković zauzeo da kazne ne budu okrutne.

Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu

Gupčeva lipa

GDJE SMO I KAMO IDEMO

        

         Umjesto odgovora komentatorima na prethodni post odlučio sam se na malko širi osvrt o trenutku i okolnostima našega sveukupnog bivstvovanja u danom nam vremenu i prostoru.

         Najprije se zahvaljujem svima koji komentiraju moje tekstove, te time sudjeluju u razmjeni mišljenja kao i širem sagledavanju pojedinih tema i situacija. Samo komentiranje nečijeg postupka i/ili mišljenja već je aktivno sudjelovanje u nečem što se događa, dakle davanje vlastitog obola istom događanju. Nasuprot tome, šutnja – iako je se smatra znakom odobravanja – je u svojoj najdubljoj suštini nečinjenje, nečinjenje koje nas onda svrstava među dionike krivnje za ono što smo  zbog svoje neaktivnosti dopustili da se dogodi!

         Upravo tako! Sve društvene devijacije kojima smo svjedoci događaju nam se zbog naše šutnje, neaktivnosti i nečinjenja! Primjere za ovo ne treba daleko tražiti, oni su naša svakodnevica. Tako je na svima nama i odgovornost za probleme funkcioniranja bilo koje zajednice, pa tako i sela odnosno lokalne (samo) uprave. Zagradu sam upotrijebio iz razloga što je samouprava tek floskula kojom se služe političari, a u biti i na lokalnoj razini interesi stranaka prevladavaju nad interesima mjesnog stanovništva, što znači da o sudbini i one najmanje ulice odlučuju interesi stranaka, a ne njezini stanovnici. Stranke su interesne skupine ili pak predstavnici tih skupina, a njihov najbitniji interes je novac kojem žele upravljati na svim razinama – sve po onoj narodnoj: onaj tko med vrca, taj i prste liže. Naravno, pri takvom načinu vladanja najvažnija je umješnost uvjeravanja pa i potkupljivanja lokalnih aparatčika te izabranih poslušnika, koji onda valjda i sami sebe uvjere kako rade u „višem“ interesu, dok su u stvari samo pijuni u rukama mnogo većih igrača. Mislim kako je za ovo primjer bliske nam donedavne saborske zastupnice koja je „svim srcem“ branila politiku sada već osuđenog premijera, više nego dovoljno ilustrativan.

         Još bolji primjer  pogodovanja stranaka interesnim skupinama možemo vidjeti na „višoj“ političkoj razini. Tako smo ovih dana svjedoci suglasja „crvenih“ i „plavih“ oko zakona koji će pogodovati jednostavnijoj rasprodaji onoga što je još ostalo od hrvatskog bogatstva.

         S druge pak strane, masovni mediji oblikuju mnijenje širokog puka već prema želji vlasnika ili naručitelja, a one rijetke koji se usuđuju povikati „car je gol“ proglašavaju teoretičarima zavjere, čudacima, nazadnjacima, protivnicima „napretka“. A rečeni „napredak“ ide u smjeru još većeg bogaćenja već ionako ultrabogatih vladara u sjeni, i naravno - prema tzv. novom svjetskom poretku. No, to je već preširoka tema za ovaj skromni blog, pak se radije idemo baviti započetom temom.

         Dakle, zbog opisanih ukupnih društvenih i političkih okolnosti, čovjek, pojedinac, građanin postaje malodušan, rezigniran, i nezainteresiran za zajedničke nevolje. Stav „što ja tu mogu“ postaje prevladavajuće mišljenje, a pojačano kritiziranje svega i svačega tek je ispušni ventil za „nerješive“ i „višom“ silom uvjetovane probleme. I tu smo došli do biti problema: ovakav član zajednice sigurno neće samoinicijativno uzeti lopatu i ići čistiti snijeg. Ne zato što je lijen. On jednostavno čeka da će problem riješiti oni koji se svakodnevno busaju u prsa svojim zalaganjem za naš boljitak! Nažalost, na neodređeno vremensko razdoblje izgubljen je osjećaj zajedništva i solidarnosti, a otuđenost je postala sveprisutna i rasprostranjena čak i u malim sredinama.

         Kako za svaki problem postoji  rješenje, i ovdje se moramo upitati što i kako dalje. Najprije svakako moramo uzeti u obzir činjenicu  da će političari i dalje nastaviti s nametanjem svojih stavova/interesa. Na nama je pak da se tome suprotstavimo svim mogućim legalnim načinima: glasovanjem protiv onih koji su to zaslužili, neizlaskom na izbore, poništavanjem listića, prosvjedima, pismima, građanskim neposluhom itd.

Najvažnije što možemo učiniti je djelovanje na osvješćivanju ljudi otupjelih od medijskih „tretmana“, poticanje na proširenje svijesti i prije svega na ČITANJE , jer smo postali nacija koja najprije ne čita, a onda naravno ništa niti ne zna, osim naravno onog što „oni“ žele da znamo! Razgovarajte s ljudima i širite im vidike, usmjeravajte ih na to da računala, facebook i internet ne služe samo za zabavu, već su to jedini  još donekle slobodni (iako nadzirani) mediji. Nadalje, bilo bi jako dobro kada bi se građani masovnije samoorganizirali u razne asocijacije i udruge doista neovisne od politike, iako se ovo pokazalo gotovo nemogućim u našim (demerskim) uvjetima. Na svaki mogući način potrebno je političarima „dahtati za vratom“, kritizirati ih, tražiti svoja prava, danonoćno nadzirati njihov rad. Sve njih, a naročito one na mikrorazini treba naučiti kako su tu da bi služili, a ne kako bi im se služilo. Oni konačno moraju shvatiti kako su izloženi javnoj prosudbi, te moraju zaboraviti na nekadašnju nedodirljivost. Žalosti činjenica što je još uvijek vrlo živo staro poimanje „zaslužnosti“ dužnosnika, pa me je tako nedavno jako oneraspoložio mail u kojem jedna inače vrlo draga osoba traži od mene da više ne spominjem njenog muža, jer se on eto svim silama bori za interese Demerja!

Uskoro će lokalni izbori, a to je dobra prilika za preispitivanje svih koji su nam uoči prošlih izbora nešto obećali. Zato predizborne skupove ne treba izbjegavati, već se odazvati što masovnije, i to s konstruktivnim pitanjima i traženjem konkretnih obećanja i odgovora. Stare letke s onim divnim obećanjima svakako im treba dati na uvid!

Eto, potroših ponešto vremena za kojim doista ne bih žalio kada bi barem deset posto mojeg čitateljstva to doista i pročitalo. To se nažalost sasvim sigurno neće dogoditi. Podsjećam zato na jedan stariji tekst, u kojem sam obećao platiti kavu svakom tko mi se javi da je pročitao rečeni post. Naravno, nisam se imao razloga istrošiti. Zato ovaj put ne nudim ništa. Tek vas po tko zna koji put podsjećam da su ljudi snaga, snaga koje nismo svjesni!

O SNIJEGU, I O LOPATAMA

          Kažu meteorolozi kako je ovaj snijeg najveći izmjeren tijekom siječnja u Zagrebu otkada postoje mjerenja. Nisam siguran da li to možemo tvrditi i za Demerje jer se meni nekako čini da je ovako velikih snjegova bilo i ranije. Osim toga u većini drugih slučajeva snijeg je na periferiji, dakle i kod nas, poprilično viši nego u centru Grada.

         Kolika god bila visina snijega uvijek ga je trebalo očistiti, i tom su se neugodnijem dijelu zimskih radosti ljudi dovijali na rane načine, a u ovom postu vas između ostalog želim podsjetiti  kako je to bilo nekada, dok je većina stvari bila postavljena na drugačiji način…

         Naravno u stara vremena, ona prije masovnije uporabe automobila, snijeg nije ni bilo potrebno čistiti u današnjem obimu, a hitne su se komunikacije odvijale na saonicama i konjima. Tako iz pričanja starijih pamtim zgodu u kojoj je mladoženja pozivanje gostiju u svatove, zbog velikog snijega, morao obaviti na konju. Uvođenjem auta javila se i potreba čišćenja prometnica, i to je u našem Demerju dugi niz godina besprijekorno funkcioniralo, i to bez „velikih“ firmi i bez baza zimskih službi ( npr. u D.Lomnici!). Razlog dobrom funkcioniranju „naše“ zimske službe bio je prvenstveno u drugačijem financijskom ustroju jedinica lokalne samouprave, točnije tadašnja „Mjesna zajednica Demerje“ bila je financijski donekle neovisna, imala je vlastiti račun te je „Savjet Mjesne zajednice“ samostalno ugovarao izvođača radova/čišćenja. Tijekom mnogo godina snijeg je s demerskih prometnica čistio naš sumještan g. Josip Krčelić. Mnogi od nas još dobro pamte kako nitko  nije tako rano išao na posao a da naš Jožek već ne bi prošao ralicom. I najmanji, i najuži odvojci i zakutci bili su tada očišćeni, i to već ranom zorom.

         Danas se sve odvija pod „gradskom kapom“,  glavne prometnice čisti jedan izvođač, a sporedne drugi. Pri tome stanari užih, sporednih ulica i odvojka obično ostaju kratkih rukava, tj. toliko se ugriju lopatanjem da to mogu raditi i u kratkim rukavima. Ovaj problem je prisutan na cijelom području Grada, a posebno me je zgrozio slučaj iz jednog nama susjednog mjesta gdje je određena sporedna ulica očišćena tek nakon bezbrojnih intervencija i pozivanja, unatoč tome što tamo stanuje invalidna osoba. Navodno da ni dugogodišnji funkcioner tog mjesta „tu ništa nije mogao učiniti“. Pitam se ne bi li on, a i drugi koji „tu ništa ne mogu“, napokon trebali razmisliti o rezultatima svojih dugogodišnjih „funkcija“, te svoja mjesta ustupiti drugima!

         Ipak, kao i u svakoj drugoj situaciji, tako i s ovim snježnim nevoljama nije sve tako crno: to je svojim zalaganjem pokazao gradonačelnik Bandić. Iako će to mnogi nazvati jeftinim populizmom iza njegovih akcija stoje sasvim konkretni rezultati, koji se mogu vidjeti čak i u udaljenim mjestima poput našeg. Tako mogu zabilježiti da su po prvi puta u Demerju očišćene autobusne postaje i prilaz kapeli Sv.Petra, a ove su radove pod rukovodećom palicom predsjednika MO g. V.Šivaka obavili zagrebački honorarci.

Eto, toliko  o snijegu za ovaj put. Do čitanja, i do nekog novog snijega!

"Samopomoć", prije dolaska honoraraca

Dobra prohodnost "glavnim" ulicama

Očišćen je i prilaz kapeli

Autobusna postaja naprosto blista

Do novog snijega...

STOGODIŠNJICA DEMERSKE ŠKOLE

         Zasigurno bi bilo jako teško pronaći podatke o tome kakvi su vremenski uvjeti bili na Demerju tijekom siječnja 1913. godine. Možda je isto kao i danas padao snijeg, možda ga uopće nije bilo, ili je možda bila ciča zima, baš onako žestoka kakve znamo iz priča naših starih…  Izvjesno je kako  sedamdeset i dvoje demerskih đaka te davne 1913.  nije puno marilo za vremenske uvjete, budući da im je pažnju plijenila velika novost: drugo polugodište šk.god.1912./13. započeli su u novoj školskoj zgradi!

         I to u kakvoj zgradi! Novoizgrađena škola bila je tada najveća zgrada u selu, te je onako svježe obojana, prekrivena crvenim crijepom i s ogromnim prozorima, jamačno izazivala strahopoštovanje, i to ne samo među djecom. I odrasli se priprosti težački puk divio novoj školi, čijoj su izgradnji i sami puno pridonijeli, kako ustupanjem zemljišta koje je navodno poklonio netko iz loze Lukšića, tako i fizičkim radom. Sjećam se tako i jedne priče iz mog djetinjstva prema kojoj je prilikom gradnje škole netko poginuo, ali je priča nažalost kao i mnogi drugi podaci iz seoske povijesti pala u zaborav.

         Po otvorenju, Nižu pučku školu, kako se škola tada zvala, pohađalo je 72 malih Demerčica i Demeraca, razvrstanih u pet godišta, a evo koje su predmete tada morali savladati:     

                         1. Ćudoredno vladanje

                         2. Nauka vjere

                         3. Hrvatski ili srpski jezik

                         4. Računstvo i geometrija (oblikoslovlje) s crtanjem

                         5. Stvarna obuka

                         6. Krasnopis

                         7. Risanje (crtanje) slobodno

                         8. Pjevanje (svjetovno i crkveno)

                         9. Gimnastika

         Tako je to bilo prije točno stotinu godina. Preživjela je naša školica od tada lijepe i teške godine, promjene država i sistema, ratove i prirodne nedaće, a ne tako davno i pokušaje zatvaranja. Veći dio svog postojanja, sve do izgradnje Mjesnog doma, bila je i jedina javna zgrada u selu u kojoj su se odvijale sve društvene aktivnosti.

         Zajedno s državama i svjetonazorima mijenjala su se školska gradiva i programi, učitelji i učiteljice, smjenjivale se generacije učenika, a jedina konstanta su bila kombinirana odjeljenja, poradi kojih su nam školu u nekoliko navrata htjeli zatvoriti. Ali živi i traje naša školica, iako  na početku njenog drugog stoljeća neki kao da je se srame, pa su zaboravili na njezin rođendan…

Ranije objavljeno o demerskoj školi (kliknite na poveznice):

JOŠ MALO O NAŠOJ ŠKOLI

O OBNOVI PODRUČNE ŠKOLE

160 GODINA ŠKOLSTVA U BREZOVICI

PRVIH STO GODINA

SVJETSKI DAN SMIJEHA

„Osmijeh će ti dati još deset godina života.“

                                                                       Kineska poslovica

Danas, 10. siječnja je svjetski dan smijeha. Kada se nekome nasmiješite sigurno ćete mu uljepšati dan. Stoga, danas je prava prigoda da to s posebnim užitkom učinite. Činite to i svakog drugog dana. Jeste li znali da se prigodom smijanja aktivira 15 mišića? Mladi se u prosjeku smiju i do 300 puta dnevno, dok odrasli manje i do deset puta. Zanimljivo je da je u Njemačkoj osnovana prva škola u kojoj se polaznici obučavaju načinima smijanja i pozitivnim učincima smijeha na zdravlje ljudi.

                                **********************

Gleda šef policijske uprave kroz prozor. Ispred zgrade stoje dva njegova policajca s policijskim vučjakom. Diže mu jedan rep i gleda, diže drugi i gleda, opet diže prvi, pa drugi ... Zbunjeno se gledaju i sliježu ramenima.

Šef poludi, sjuri se pred zgradu i vikne na njih:

- Pa dobro, vas dvojica, što radite s tim jadnim psom?

- Pa, ne znamo šefe, kažu oni, sad su prošli neki mladić i djevojka i kaže ona njemu - "Gle krasnog vučjaka s dva šupka!".

                                ***********************

                                       *******************************

Dolаzi prodаvаč usisivаčа kod bаbe nа vrаtа...

-Evo imаmo nove...

-Nemаm jа pаrа sinko!

-Mа, sаmo mаlа demonstrаcijа...

Uđe on i iz kese istrese gomilu bаlege bаbi nа tepih.

-Ako usisivаč ovo ne pokupi do zаdnje mrve, jа ću to dа pojedem!

-E Bogа mi hoćeš sinko, meni juče isključili struju!

                                ***************************

                                          ****************************

ATEIST VS MEDVJED

Šeće ateist šumom. I divi se: - Kakva divna stabla! - Kakve snažne rijeke! - Kakve prekrasne životinje!

Dok tako šeće uz rijeku, začuje šuškanje u grmlju iza sebe. Okrene se
i ugleda grizlija od 3 metra kako ga napada. Potrči najbrže što može
puteljkom. Pogleda preko ramena, medvjed mu se sve više približava.
Ponovno pogleda preko ramena, a medvjed još bliže. Spotakne se i padne.

Počne se pridizati i ugleda medvjeda kako se nadvio nad njega i podiže
desnu šapu da ga svlada. U tom trenu ateist procvili "O, moj Bože!"
Vrijeme se zaustavi. Medvjed zastane na mjestu. šuma umukne. Obasja ga snažna svjetlost, a s nebesa se začuje glas:

- Negiraš moje postojanje svih ovih godina, učiš druge da ne postojim,
a stvaranje života pripisuješ kozmičkoj slučajnosti. Očekuješ li da ti
pomognem iz ove nevolje? Trebam li te smatrati vjernikom?
Ateist pogleda ravno u svjetlost.
- Bilo bi licemjerno odjednom od Tebe tražiti da me tretiraš kao
kršćanina, no možda bi mogao medvjeda učiniti vjernikom?
- Dobro, reče glas.
Svjetlo se ugasi. Šumom ožive glasovi. A medvjed spusti svoju desnu
šapu, sklopi obje zajedno, pogne glavu i kaže:
- Gospodine, blagoslovi ove darove koje ću primiti od tvog obilja po
Kristu, našemu Gospodinu. Amen.

ZAJEDNO

                  Posjetite stranicu pokreta
                  Z A J E D N O (KLIKNITE OVDJE)

        

NEŠTO NOVO, NEŠTO POPRAVLJENO

         Sve što su ljudi na ovome svijetu izgradili, napravili ili samo neku Božju kreaciju malo dotjerali po svom, sve je najprije započelo idejom, zamisli, vizijom, željom, koju je onda trebalo realizirati. Ponekad je od ideje do realizacije potrebno više ili manje vremena, već prema tome koliki je angažman drugih ljudi potreban za ostvarenje nečije zamisli. A da su za provedbu jedne sasvim male, čak bih rekao banalne zamisli, u lijepoj našoj potrebna desetljeća vidljivo je iz sljedećeg primjera.

         U vrijeme Domovinskog rata, dakle ranih devedesetih godina, stjecajem okolnosti privremeno sam obnašao dužnost predsjednika tadašnje Mjesne zajednice, te sam među brojnim drugim problemima pokušao svima koji dolaze u Demerje olakšati put, tj. od nadležnih sam tražio postavljanje putokaza prema našem selu. Ta moja ideja odnosno zahtjev još ni danas nije u potpunosti ispunjen. Ipak me veseli činjenica da je prije desetak dana djelomično realizirana davnašnja potreba jer su barem od strane Stupnika postavljeni odgovarajući putokazi!

         Isto tako bi bilo lijepo kada bi od strana Stupnika stajao natpis s imenom grada i naselja, kako je to slučaj prema Lučkom.

         A za postojeće table i prometnu signalizaciju važe stari problemi o kojima sam već pisao u postu nepristojna naslova Zapišavanje terena. Tako sam jučer  prijatelju (iz susjedne GČ) pomogao srušenu tablu s imenom naselja vratiti u prvobitni položaj.

        Mjesnim političkim čelnicima poručujem nek budu bez brige, unatoč mojem zalaganju nebum se kandidiral na lokalnim izborima! 

 Ovim putem pozdravljam i vandale koji su tablu bacili u grabu. 

        I gospođe majke im također pozdravljam!

LOŠ POČETAK

         Pozdravljam vas u novoj godini i to nakon gotovo trodnevnog prisilnog apstiniranja od bloga i interneta. Naime, u srijedu ujutro su po šlamperaju poznati zaposlenici vodovoda, prilikom izgradnje priključka vode na obiteljsku kuću  u Demerskoj ulici presjekli telefonski kabel!

         Naravno isto tako ažurni i „fletni“ T-comovci "odmah" su se prihvatili posla, i evo već danas u popodnevnim satima kvar je otklonjen! U međuvremenu T-com mi se ispričavao snimljenim porukama(!), nakon čega sam nedavno sklopljeni ugovor s ovim operaterom poželio nekom  T-comovskom šefonji zabiti u … no znate već gdje. Ipak, ne želim ih obradovati još i plaćanjem penala za raskinuti ugovor ali nakon njegovog istjeka nemam namjeru sklopiti ugovor s govornim automatom!

Dan 1. kabel je već prekinut

2. dan je iskorišten za konzultacije i i pretakanje vode

3. dan rupa je "blago" proširena

Oštećeni kabel. Njegovo spajanje nisam uslikao jer za to više nisam imao živaca.

          Eto, početak godine baš i nije nešto. A još je i Linić rekao kako će porez na nekretnine uvesti zato jer to građani ove zemlje žele!