subota, 29. rujna 2012.

ŠLAJS KLADA BREZOVICA 2012.



         Konji, te lijepe i plemenite životinje koje svi volimo i promatramo s strahopoštovanjem, odavno su prestali biti dio seoske svakodnevnice, te ih danas drže tek rijetki zaljubljenici. Rijetke su i prigode na kojima imamo mogućnost vidjeti veći broj ovih osebujnih životinja, koje su još u ne tako davnoj povijesti ljudima olakšavale život radeći za njih teške poslove poput oranja, vuče zaprežnih kola, i naravno izvlačenja trupaca iz šume.
         Na ovu posljednju,  danas vrlo rijetku, ulogu konja podsjetilo nas je  natjecanje pod nazivom „ŠLAJS  KLADA BREZOVICA 2012.“ , koje je u organizaciji gosp. Banovca održano danas nedaleko od staračkog doma  u Brezovici. Ovoj cjelodnevnoj manifestaciji odazvalo se prilično natjecatelja, a kako natjecanje nisam pratio u cijelosti prenosim vam tek nekoliko slikica koje će vam dočarati djelić atmosfere:















četvrtak, 27. rujna 2012.

PRVIH STO GODINA




         Početkom drugog polugodišta ove školske godine navršava se sto godina od početka rada škole u Demerju. To je svakako i lijepa i okrugla godišnjica koju bi valjalo dostojno obilježiti, pa sam stoga na to podsjetio demerske moćnike i mogućnike poslavši im slijedeće otvoreno pismo:



Demerska 63, Demerje
Demerje, 26. rujna 2012.

                                              
                                                     gosp. Veljko Šivak,Vijeće MO Demerje
                                                     gosp. Dražen Lončić, HDZ Demerje
                                                     gosp. Svemir Kos, SDP Demerje
                                                     gosp. Matija Plavec, Nezavisna lista
                                                     gosp. Božidar Štefković, HSS Demerje
                                                     gosp. Milan Majdak, Udruga Narodne
                                                                                            zaštite Demerje
                                                      gđa.  Jasenka Miholić-Rukavina
                                                                             KUD „Orač“ Demerje 
                                                      gđa.  Romina Svedrović, Udruga građana
                                                                                                      Demerje
                                                     gosp. Zdenko Kuftinec, Udruga ZZ Demerje  


Predmet: Stogodišnjica demerske škole


         Kao mještanin Demerja, bloger, i porezni obveznik uzimam si za pravo podsjetiti vas, predstavnike glavnih interesnih grupacija u našem selu, na jedan vrlo važan predstojeći datum, a to je stota obljetnica početka rada škole u Demerju.
         Naime, Niža pučka škola Demerje  započela je s radom školske godine 1912./13., i to početkom drugog polugodišta, tako da godišnjica pada oko 15. siječnja 2013. godine. Iako je ponegdje moguće naći na drugačije podatke, ovaj datum možemo prihvatiti kao istinit budući da ga je moguće potkrijepiti materijalnim dokazima, a koji se slažu s usmenom predajom.

         U vremenu kada se obilježava sve i svašta bilo bi žalosno kad bi ovakva značajna obljetnica prošla nezapaženo, a dali će, i kako biti obilježena zavisi od svih vas, budući da  svi vi kojima je ovo otvoreno pismo upućeno predstavljate razne grupacije građana, dakle  u konačnom zbiru predstavljate cijelo selo. Zbog toga je na vama i odgovornost, a neosporno  će i povijest vrednovati vaše postupke i stavove.
         Naravno da u ovom teškom vremenu nitko razuman ne očekuje nikakav skupi mega spektakl, i sa skromnim sredstvima moguće je napraviti lijepu priredbu, svečanu akademiju ili slično. Svakako bi bilo dobro kada bi Vijeće Mjesnog odbora imenovalo nekakav odbor za proslavu, koji bi onda koordinirao sa svim možebitnim događanjima, te surađivao s predstavnicima Osnovne škole Brezovica odnosno Područne škole Demerje. Isto tako sam mišljenja da bi Mjesni odbor trebao biti glavni pokrovitelj proslave, dok bi svatko na svoj način, svoj obol dale sve stranke, društva i udruge. Valjda nije previše očekivati slogu svih vas barem oko ove lijepe godišnjice.

         Predstavnike političkih stranaka i grupacija pak upozoravam kako nemaju pravo prisvajati stogodišnjicu škole. Ona je (srećom) građena davno prije stranaka i njihovih politika  kakve danas nažalost poznajemo.

         Iskreno se nadam kako će ovo pismo barem neke od vas potaći na barem nekakvu akciju, a ukoliko se nitko ne odazove ovom mojem apelu barem će mi savjest biti čista, jer sam poduzeo ono što sam mogao.
        
                                                                                              S                      s
                                                                                              S                      s
                                                        

srijeda, 26. rujna 2012.

KUD "ORAČ" NA CIPRU


        Kada je u travnju stigao poziv za PONOVNO sudjelovanje na Festivalu folklora mediteranskih zemalja, našem veselju nije bilo kraja.

        Prije tri godine također smo nastupili na toj manifestaciji i bilo nam je nezaboravno. Potajno smo se nadali ponovnom pozivu, mada su šanse za to izgledale neznatne ili čak nemoguće! Naime, svake godine pravo nastupa i sudjelovanja na spomenutom događanji ima samo jedno amatersko Društvo iz Hrvatske, a svima nam je poznato koliko Društava u Hrvatskoj postoji! Osim toga, izabrano Društvo ne smije nastupiti barem dvije godine nakon što je sudjelovalo te godine na Festivalu. Utisak koji smo ostavili, omogućio nam je poziv nakon samo tri godine na toj prestižnoj priredbi!
Dakle, nismo razmišljali ni trenutka  prihvatiti poziv ili ne! Odluka je donesena u 10-ak minuta, IDEMO!
        I tako su počele pripreme, intenzivna komunikacija s organizatorima na Cipru, potraga za najpovoljnijim avio-kartama, odabir koreografija i nošnji koje ćemo pokazati i prikazati na festivalu, itd., itd....
Došao je i dan polaska, pa krenusmo autobusom do Beograda, odande JAT-om na Cipar u Larnaku, prekrasni gradić na obali Sredozemnog mora, iz čije se pjene, baš na ciparskoj obali rodila Afrodita, boginja ljubavi i ljepote!

        Larnaka je sa 72 000 stanovnika treći grad po veličini na Cipru. Nalazi se na jugoistoku otoka. To je najstariji grad na Cipru. Smatra se da je nastao oko 4000 g. p. Krista. U starom vijeku se je zvao Kition (latinski Citium). Prema legendi ga je osnovao Noin praunuk Kittim. U početku je Kition bio fenička kolonija, a kasnije grčki grad. Tamo je rođen grčki filozof Zenon iz Kitija. Smatra se da se je sveti Lazar (kojeg je Isus uskrsnuo) preselio u Larnaku i postao njezin prvi biskup. U središtu grada dominira crkva sv. Lazara, koju smo mi već drugi put posjetili, a u kojoj se čuva sarkofag u kojem je sv. Lazar bio pokopan, odnosno, crkva je sagrađena na njegovom grobu.
Nedaleko od grada je slano jezero Haliki Larnakas.
Larnaka ima najveći aerodrom na Cipru. Danas je Larnaka značajna luka i važan turistički centar. Turiste najviše privlače brojne plaže u i oko grada. Posebno je popularna šetnica s palmama uz more.
        Festival je službeno trajao 4 dana i u ta četiri dana, mi smo imali 4 službena nastupa, od toga dva u Larnaki i po jedan u Nicosiji koji je glavni grad Republike Cipar i gradiću Geriju u kojem smo i za prošlog boravka na Cipru  također imali nastup. Izveli smo četiri koreografije i pokazali četiri vrste hrvatskih narodnih nošnji.
Nakon zatvaranja festivala i završne svečanosti, iznenadili smo se kad smo od organizatora primili poziv na razgovor i zamolbu od gradonačelnika Gerija da za njegove goste (tu su bili pravoslavni svećenici, parosi, prote, neki gradonačelnici i predsjednici ciparskih kompanija i udruga) izvedemo nastup s koreografijama po svom izboru!
Naravno da smo poziv prihvatili i izveli program od oko 30-ak minuta, koji je bio jako dobro prihvaćen i popraćen dugačkim aplauzima.
Naši su nam tamburaši ove godine osvjetlali obraz, u pauzama dok smo se presvlačili, svirali su spletove hrvatske i GRČKE glazbe, što je dodatno oduševilo publiku, odnosno, gradonačelnikove uzvanike, koji su čak uz svirku naših tamburaša i zaplesali.

        Moram reći da je uz sve obaveze i program koji nam je zadao organizator, a tu su predstavljanja Hrvatske pjesmom i plesom po trgovima i ulicama gradova Cipra, razgledavanja njihovih muzeja i znamenitosti, obaveznog cjelovečernjeg – svakovečernjeg programa, ostalo vremena i za kupanje, sunčanje, ispijanje kavica i koktela na plaži, noćne beach partye, pjevanje i veselje uz more...

        To je ukratko opis našeg ovogodišnjeg putovanja na Cipar, kojim smo ponovno oduševljeni i kojem se, sad se usudim reći na glas, ponovno veselimo!
                                                                                            by Višnja












                                                        

ponedjeljak, 24. rujna 2012.

A VRGANJIMA NI TRAGA



         Nakon što smo poslije dugotrajne suše dočekali ponešto kiše, zaredale su se priče kako je sad ovdje, sad ondje niknulo pravo obilje vrganja, i bome tako je na nekim područjima doista i bilo. U to me uvjerio prijatelj koji mi je iz Tounja donio vrganja, ali već je bio pao dogovor da jedna „iskusna“ gljivarska ekspedicija ove nedjelje okuša sreću na domaćem terenu, točnije na Vukomeričkim goricama, i to na predjelu između Kupinečkog kraljevca i Dragonošca.


         Na ovom kratkotrajnom izletu naišli smo na više vrsta gljiva, od kojih je neka možda i jestiva ali budući da baš nismo poznavatelji ostavili smo ih tamo gdje smo ih našli…





         S obzirom da od vrganja nije bilo ni traga morali smo biti zadovoljn što smo našli barem dva „dedeka“.

                                            „Iskusni“ gljivari

      Na kraju smo ipak omastili brk impozantnom količinom livadnih pečurki (divljih šampinjona), koje smo nabrali tek kojih stotinjak metara od kuće. 

Od vrganja niti "V" ali dobro, nek je rit vidjela puta.

nedjelja, 23. rujna 2012.

ONO ŠTO JESMO




Jedan poznati govornik je počeo svoj seminar tako što je podigao novčanicu
od 50 eura u vis. U prostoriji je bilo ukupno 200 ljudi.
Pitao je: "Tko želi ovu novčanicu?" Sve ruke su se podigle.
Nastavio je: "Ovih 50 eura dat ću nekome od vas, ali najprije ću još nešto napraviti." Zgužvao je novčanicu.
Potom je upitao: "Da li je još uvijek želite?" Sve ruke su bile i dalje u zraku.
Zatim je nastavio: "A kad ovo napravim?" Bacio je novčanicu na pod i cipelama je utrljao u prljavi pod.
Podigao je novčanicu, bila je zgužvana i skroz prljava.
"Dobro, tko je još uvijek želi?" Još uvijek su sve ruke bile podignute.
Onda je rekao:
"Dragi prijatelji, upravo smo naučili jednu vrlo vrijednu lekciju.
Što god da sam uradio s ovom novčanicom, vi ste je htjeli i dalje, jer ni u jednom trenutku nije izgubila na vrijednosti.
U svakom trenutku je vrijedila 50 eura!
Često nam se dogodi u životu da nas neko odgurne od sebe, da padnemo
nisko, da se osjećamo kao izgužvani i bačeni u blato. To su činjenice iz
svakodnevnog života. Ponekad se osjećamo kao da ne vrijedimo ništa."

Bez obzira što vam se dogodilo u životu ili će se tek dogoditi, Vi nikada nećete izgubiti na vrijednosti.
Bili prljavi ili čisti, izgužvani ili ispeglani, Vi ste i dalje neprocjenjivi za sve one koji VAS vole. . više od ičega na svijetu.
Naši životi se ne vrednuju prema onome što radimo ili koga poznajemo, već prema ONOME ŠTO JESMO.
Vi ste nešto posebno. . ne zaboravite to!

utorak, 11. rujna 2012.

KAMENI SVATI


         Stjecajem kojekakvih okolnosti već dobrano kasnim s reportom o nedjeljnom kratkom ali lijepom izletu na zapadne obronke Medvednice, točnije na Kamene svatove.


Lokacija koja se izvorno zove Začarani svati naziv Kameni svati dobila je prema naslovu Šenoine epske povijestice, u kojoj nam on na svojstven način prepričava narodnu legendu o nastanku dolomitnih stijena koje su nekad, nekoga podsjetile na svatove.
         Prema legendi, jedna svekrva nezadovoljna sinovljevim izborom proklela je svatove te su oni ostali zauvijek okamenjeni na obronku iznad Jablanovca. Ne znam kako je ova lokacija izgledala u povijesti, ali danas je tek na samome vrhu moguće vidjeti samo dva – tri „svata“ jer je cijelo područje obraslo gustom šumom koja će, po mom skromnom uvjerenju, uskoro zapriječiti jedinstven i nezaboravan pogled na Hrvatsko zagorje, Samoborsko gorje, Žumberak, a kažu kako se za jasnih dana mogu vidjeti Triglav i Kamničke Alpe.

Polazište inače jako dobro markirane planinarske staze je iz Jablanovca, gdje su mještani podigli lijep spomenik Augustu Šenoi.

Staza je većim dijelom vrlo strma, tako da sam „dušu ispustio“ ovako star i debeo, i još k tome slabo utreniran. Ipak, nisam smio prigovarati obzirom da je ovonedjeljna destinacija bila moj izbor, a još sam k tome mislio da mi neće biti teško…

Iako s „dušom na jeziku“ nakon otprilike sat vremena stigli smo do simpatične Planinarske kuće, u kojoj kuhaju odličnu kavu!

I konačno VRH: međutim imaju dva, a na ovom se nalazi planinarsku pečat

    Ovaj je navodno viši od onoga sa štambiljem

Na trećem , nešto nižem mjestu s kojega se također pruža prekrasan pogled postavljen je veliki metalni križ u spomen hrvatskim mučenicima


      Poučna ploča o dolomitnim stijenama


         Kao što sam već prije napomenuo same stijene koje one maštovitije podsjećaju na okamenjene svatove, poradi šumovitosti terena prilično su slabo vidljive. Donje fotografije su maksimalno što se u ovo doba godine može vidjeti. Ne znam, možda je slika za vrijeme mirovanja vegetacije bitno drugačija.







         Ono radi čega se svakako vrijedi popeti na ovo mjesto su prekrasni vidici:






Prilikom povratka smo pokraj staze uočili jednu ruševnu klet. Iznad ulaznih vrata stoji da su je 1911. godine podigli Josip i Kata BEDEK.  Kak je svijet mali, posvuda nailazimo na demerska prezimena!

Velebni križ u spomen hrvatskim mučenicima – pogled iz Jablanovca.

I na kraju jedna fotka s neplaniranim sadržajem: slikajući podnožje Križa neplanirano sam na spomenik „ugradio“ svoj lik. Eto, i to se događa.