četvrtak, 29. ožujka 2012.

Drijenak, drenek (Cornus mas)


              Ovog puta vas želim podsjetiti na još jednu danas gotovo zaboravljenu biljku, a koja je duboko utkana u našu tradiciju. To je drijen ili kako ga u Demerju zovemo drenek, drvo koje je nekada bilo obavezni stanovnik svakog demerskog vrta. Bojim se kako bi većina današnje mladeži teško prepoznala ovo lijepo drvo koje je u prošlosti imalo daleko veći značaj, a naši su ga stari naročito koristili na Cvjetnicu. Drenek je nekada u kontinentalnim krajevima bio ono što je u mediteranskom okružju bila maslinova grančica; budući da bi doprema grančica masline bila spora i skupa, na blagoslov su nošene tek rascvjetale kitice drenka, kao simbol cvijeća s kojim je Isus dočekan u Jeruzalemu.
        Drenek je listopadno drvo, najviše rasprostranjeno na sunčanim brdovitim terenima, a kako preferira vapnenasta i ocjedita tla na demerskom ga području vrlo rijetko možemo sresti kao samoniklu biljku. U vrtovima se uzgaja kao voćka zbog jestivih plodova i prve pčelinje paše, budući da se njegovi lijepi žuti cvjetovi otvaraju prije lišća. U prirodnim staništima češće se javlja kao grm koji se ističe svojim sporim rastom i nenametljivošću. Dugovječna je biljka, može doživjeti i preko 200 godina starosti, a njegovo drvo je izuzetne tvrdoće poradi čega se koristi za izradu različitih držaka i dijelova namještaja.
              U narodnoj predaji drenek ima višestruko simboličko značenje, a kao drvetu zdravlja pridavana su mu vrhunaravna svojstva, u narodu je i dan danas metafora za zdravlje. Smatralo se kako štiti od udara groma, uroka i vještica, a umivanje vodom u kojoj se močila drenkova šiba pridonosi zdravlju i ljepšem tenu. U nekim krajevima na Jurjevo ujutro momci i djevojke penju se na drenek i tri puta ponavljaju: „Tebi drenek moj lien i driem, a mene zdravle i plien“ [1] Prema legendi u vrijeme Isusova raspeća drijen je bio drvo veliko poput hrasta pa je od njega napravljen Isusov križ, radi čega ga je Bog prokleo da nikada više ne bude visoko drvo.
           Bilo kako bilo drijenak je drvo duge i bogate povijesti a nisu zanemariva niti njegova ljekovita i uporabna svojstva. Plod i kora u obliku čaja koriste se za liječenje bolesti crijeva, protiv groznice, te protiv svih vrsta proljeva. Od zrelih plodova priprema se ukusan pekmez, vino ili voćni sok, a vrlo je poznata i cijenjena ljekovita drijenova rakija.

[1] Tebi drijenak moj lijen(lijenost) i drijem (dremljivost, pospanost), a meni zdravlje i bogatstvo (u smislu blagostanje)


nedjelja, 25. ožujka 2012.

NE VEHNI FIJOLICA!

LATINAKI NAZIV : Viola odorata L.
PORODICA : Violaceae – ljubice
NARODNA IMENA : ljubica, fijolica, mirisna ljubica, plava ljubica
         Rascvjetalo i mirisno proljeće u  čijim  krasotama  ovih dana uživamo budi i sjećanja na neka davna mirnija i opuštenija proljeća, bez današnje vreve, strke i zbrke. Ipak, sjećanja na davno minula proljeća  bila bi nepotpuna kada u njima ne bi bilo jednog miomirisnog cvijetka, danas neopravdano zapostavljenog i gotovo zaboravljenog.
Riječ je naravno o ljubičici, fijolici koja je bila neizostavni stanovnik starinskih vrtova, a koju danas možemo sresti vrlo rijetko, i to uglavnom kao samoniklu biljku koju je današnje vrijeme osudilo na nesmiljenu borbu s vrtnim kosilicama i flaksericama, zbog kojih je ova mirisna ljepotica gotovo nestala iz suvremenih okućnica. Svrha ovoga posta je potaknuti vas na sadnju i čuvanje ove skromne biljčice, čime ćete pridonjeti očuvanju tradicije.
Ljubičica ima dugu povijest,  spominje se u grčkim legendama te je ostavila traga u gotovo svim poznatim kulturama, a posebno je vezana i uz  kršćanstvo. Ljubičice su simbol Marijine poniznosti, predane ljubavi i milosti, a istodobno simboliziraju Marijinu bol zbog Isusove smrti i pokornu predanost Božjoj volji. Naslikane kraj Kristova križa ljubičice su simbol snage, otpornosti i vječnosti kršćanske vjere. Mnogo prije ruža ljubičice su bile simbol ljubavi i njenog zaštitnika Sv. Valentina. Dok je bio utamničen Sv. Valentin je skupljao cvjetove ljubičice i pretvarao ih u tintu, kako bi mogao pisati svojim prijateljima. Osim kroz mitove i legende ljubičice se provlače kroz živote smrtnika i vladara, tako su bile omiljeno cvijeće Napoleona Bonapartea i njegove supruge Jozefine, a ništa manje ih nije voljela ni austrijska carica Elizabeta, zvana Sissi, koja ih je koristila u svemu od čokolade do parfema.
Osim svoje ljepote i aromatičnosti ljubičica je i ljekovita biljka. Liječi kašalj i upalu pluća, upalu bubrega i mokraćnog mjehura, upotrebljava se protiv upale grla i bronhitisa, a liječi i neke kožne bolesti.
Nadam se kako sam vas uvjerio i podsjetio na brojne vrline mirisne fijolice, a ako nakon čitanja ovog posta barem netko odluči posaditi i uzgajati ljubičice, moje piskaranje neće biti uzaludno.

Ljubičica na mojem kamenjaru u dobrosusjedskim je odnosima s ostalim ukrasnim biljem

Ljubičica na travnjaku koji se često kosi u stalnoj je borbi za opstanak

Pozdrav od Demka!

srijeda, 21. ožujka 2012.

ZBOGOM, PRIJATELJU !


                               ŽELJKO  UKIĆ
                                                    (1967. - 2012.)

                
         Hvala ti za smijeh, za šalu, za svaku lijepu riječ. 
Pozdravljam te posljednji put, s nadom za ponovni susret u vječnosti.
        
                        Neka ti Gospodin da vječni pokoj!



četvrtak, 15. ožujka 2012.

NESPORAZUM


Različiti jezici, pa čak i lokalna narječja, često su velika prepreka u međusobnom sporazumijevanju ljudi. Tako je gotovo u svim sredinama tijekom ljudske povijesti dolazilo do pogrešnog međusobnog razumijevanja što je u multietničkim sredinama bivalo rjeđe budući da su se tamo različite kulture svakodnevno međusobno prožimale, pa onda ni jezici nisu predstavljali izrazitiji problem. Međutim, u krajevima jednoobrazne etničke pripadnosti svaki susret s predstavnikom drugog kulturnog okruženja izazivao je u najmanju ruku poteškoće u komunikaciji, pa je ponekad dolazilo i do komičnih situacija, poput istinitog događaja koji ću vam ovdje ispripovijedati.
Priča se dogodila u našem lijepom selu, davno u vrijeme kada je Hrvatska bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije, u kojoj su za održavanje reda i zakona bili zaduženi žandari. Naravno, kako bi podanici bili pod strožim nadzorom žandari su u pravilu bili druge nacije, a u našemu slučaju žandar zadužen za Demerje bio je Slovenac prezimenom Drnošek.
Neću se osvrtati na ukupnost zaduženja kojima se rečeni žandar u to vrijeme bavio. Za ovu priliku važna je zapovijed temeljem koje je g.Drnošek u Demerje došao provesti istragu o, ni više ni manje nego, - silovanju!
Naime, kako je u tim vremenima svako predbračno „zbližavanje“ bilo nepojmivo, jedan tadašnji mladac kojega ćemo za ovu priču nazvati Ignac, bio je suviše nestrpljiv i suviše napaljen da bi čekao bračni blagoslov. Sačekavši pogodnu priliku,  svoje je „pravo“ prema odabranici (ili bolje reći određenici) koju ćemo ovdje nazvati Cilika, ostvario silom. Priča o ovome nasilnom činu došla je i do nadležnih redarstvenih struktura, i tako se rečeni žandar Drnošek uputio u Demerje…
Prije nego će saslušati glavne aktere,  Slovenac se odlučio malo raspitati među seljanima, pa je zatekavši na bunaru djevojku koju ću ovdje nazvati Roža, upitao:

„Jesi kaj čula gdo je pucu napastuval?“ [1]

Kako Roža nikada nije čula nikakav drugi govor osim lijepog demerskog dijalekta, potpuno je krivo shvatila žandarov upit, te mu odovori:

„Joj gospon, ja vam ne znam ni gdo bi pri nami imal pastuva, a pogotovo ne znam da bi ko na njega pucal !“[2]

Nije mi poznato kako je završila žandarova istraga, ni jeli uspaljeni Ignac odgovarao za svoju nestrpljivost. Ono što znam je da su se akteri ove priče kojima sam iz razumljivih razloga promijenio imena, poslije vjenčali, izrodili djecu i više manje sretno zajedno proživjeli svoje živote, te već dugo nisu s nama.
Ovu davnu zgodu od zaborava je sačuvao, i često mi je prepričavao, moj pokojni rođak i prijatelj Juraj Kuftinec.

[1] Jesi li čula tko je djevojku napastovao
[2] Joj gospon,ja vam ne znam tko bi kod nas imao pastuha, a pogotovo ne znam tko bi pucao na njega


nedjelja, 11. ožujka 2012.

MOLITVA ZA OZDRAVLJENJE


         Dragi posjetitelji ovog skromnog bloga nemojte mi zamjeriti na možda pretjeranoj emotivnosti ili pak poosobljavanju ovih stranica, jednostavno nakon skorašnjeg slijeda događaja ne mogu drugačije pisati, a niti razmišljati.
         Svakodnevno smo svjedoci kako život sačinjavaju i oni lijepi ali i oni manje lijepi trenuci. Ponekad nam se čini kako su se nad nas nadvile isključivo nevolje, ter ne vidimo da je i patnja podložna mijeni te ni ona nije bez roka trajanja. Ipak, nekako mi je baš ovo razdoblje života više prožeto patnjom nego ispunjenošću, koja doduše nije sasvim osobna, no kako se tiče dragih mi osoba doživljavam je kao svoju vlastitu.
         Razlog mojeg (ne)raspoloženja svakako nije današnja razvikana ekonomska (i moralna)  kriza, uzrok mojem elegičnom osjećanju su bolesti više osoba iz mojega sadašnjeg ili prošlog okruženja: kao da se jedna loša vijest nastavlja na drugu, poput loše režirane trećerazredne sapunice…
         Mogao bih sada dugo raspredati o tome kako je zdravlje naše najveće bogatstvo, kako je lijepo biti zdrav, te kako zdravlje valja čuvati ali kakve nam koristi od takvog lamentiranja? Mislim da  molitva i pozitivan stav mogu puno više pridonijeti poboljšanju nečijeg zdravlja, kao i svekolikog boljitka.
         Stoga vas ovog puta pozivam da mi se pridružite u dobrim željama i molitvama za ozdravljenje, naročito mog mladog rođaka (i KUD-ove tamburaške uzdanice) Marka, zatim prijatelja kojeg sam spominjao u postu o Modrušu, te prijatelja  vama poznatog kao komentatora koji se potpisuje s „primorski dolac“, a trenutno se nalazi na liječenju u zagrebačkoj bolnici „Merkur“.
         Sve njih, kao i druge potrebite, preporučam u vaše molitve!

        

nedjelja, 4. ožujka 2012.

DEMERSKA SRAMOTA

Ovog puta na "izlet" u demersku šumu vodi vas Zdemko:
Demko na blogu povremeno donosi slike iz Demerskog i okolodemerskog
pejzaža, koje dočaravaju ljepotu, čarobnost, zagonetnost, pa i mirise
i zvukove iz jednostavnog prirodnog okružja Demerja kroz sva godišnja
doba. Nažalost, Demerci znaju (i) destruktivno "intervenirati" u
prirodu. Ponukan nekim prijašnjim napisima na demerskom blogu a i
svojim zapažanjima, 2. i 3. ožujka 2012. snimio sa slijedeće žalosne,
razočaravajuće i sramotne snimke samo nekih mjesta u Demerskoj šumi,
samo koji kilometar udaljenih od južnog ruba sela, gdje u prvom redu
Demerci odbacuju smeće i otpad, kao da se to njih uopće ne tiče.
Napominjem da smeća u manjim ili većim količinama ima svuda po šumi, a
zabilježena su samo najmarkantnija smetlišta.

Imam potrebu naglasiti da me je prošle godine baš zgrozilo kad sam na
najvećem smetlištu u našoj šumi Demerčici, onom samo kojih 50 metara
udaljenom od ulaza u šumu, vidio lješinu psa lancem zavezanu za drvo,
kojeg je netko tu i tako usmrtio! Zar nije tužno i odvratno?

Da, takvo je stanje kad je šuma državna, tj. ničija. Osim što je
zapuštena, desetkovana, ne baš održavana i podmlađena, ona je i
prilično nagrđena i zagađena. Uvjeren sam i znam da bi, kad bi se šumu
vratilo njezinom pravom vlasniku - Zemljišnoj zajednici Demerje,
stanje šume po svim pitanjima, pa i ekološkom, bilo drugačije. Bolje.
Dobro. Jer sami ovlaštenici u Zajednici bili bi zainteresirani da je
tako.

Pitam se zar je moguće da mi sami kao Demerci ne možemo i ne želimo
učiniti ništa konkretno, kao pojedinci i kao zajednica, da se ova
devastacija, zagađivanje i nagrđivanje šume zaustavi.

Zdemko.
1. Detalj sa divljeg smetlišta na ulazu u borovu šumicu zasađenu 1970-tih
    na Gmajni u Lazama, jugozapadno od zaseoka Mateši

2. Drugi detalj s istog smetlišta

3. Otpadni građevinski materijal malo dalje

4. Najveće staro-novo smetlište u Demerčici stotinjak metara od glavnog
    ulaza u šumu na Opsekima (Ciglani)

5. Pogled iz blizine

6.  Od igle do lokomotive


7. Kao u izlogu


8. Stari drač prikriva Demerčev otpad uz glavni šumski put

9. Friško odbačeni otpad na prvom okretištu iza Lomničkog mosta


10.. "Ljetna kuhinja" kod Lončićevih borova, između glavnog šumskog puta i autoceste


11. Koji um, koja volja i koji trud trebaju za dopeljati olupinu u SRED
      šume i smjestiti ju ovako pedantno u kanal na ušću u Lomnicu!

12. "Ja ne plutam, ja ovdje u Lomnici baš stojim"
 

četvrtak, 1. ožujka 2012.

Linija 132 produžuje se do Brezovice


sm 133

Autobusna linija 132 Savski most - Goli Breg - Brezovica bit će od ponedjeljka, 5. ožujka produžena do Brezovice.
Zbog toga se mijenja vozni red radnim danom, subotom i nedjeljom. Novi vozni red bit će dostupan na početno-krajnjim stajalištima te na www.zet.hr





NADOPUNA:
Evo i voznog reda jer ga traljavi zetovci neće na svojoj stranici objaviti prije ponedeljka.
Nemam pojma koja je stanica polazna, a voznired važi od 5. ožujka2012.